Plačeš li i ti kao što plačem ja?
Sinoć sam, ne znam iz kog razloga, sela pred TV, motala kanale i naletim na ujdurmu iz Srebrenice. U glavi mi je bubnjala rečenica: njima, mrtvima, to ništa ne znači. Plakala sam.
Ja nisam plačni tip. Jesam li se tako rodila, ili sam već isplakala sve suze, ne znam više. A znam neke drage ljude, čini mi se non-stop plaču. Tako su se rodili. Oduvek mogu da plaču. Mogu, što ne znači da plaču zato što neće, ili što moraju. Plačni su tip, nisu cmizdre. A znam i neke cmizdre. Malo malo, pa cmizdre te neke krokodilske suze. Skroz bezveze.
Ovi plačni tipovi, recimo, mogu da zaplaču kad gledaju svoju decu. Kad su mnogo srećni. Kad su zaljubljeni i mnogo vole. Kad neko uradi nešto lepo. Bilo šta što je lepo. Za sebe, za druge ili njima, oni plaču. Kad neko u nečemu uspe. Kad je neko dobar čovek. Plaču kad vide koliko se neki ljudi vole. Nebitno koji ljudi, u kom su odnosu, i o kakvoj je ljubavi reč. Ima tih ljudi, koji iskre u očima na muziku i na filmove. Neki, na porodične fotografije. Neki pršte iz očiju na prijatelje. Zato što ih vole, pa im tako to i kažu. Znam neke koji plaču na umetnost i čarobne zanate. Kad se rodi dete. Pa onda, plaču kad vide kako se ljudi čuvaju i paze. Kad znaju da su nekome potrebni, i stvore se u toj priči. Plaču kad neko lepo govori. Lepo peva, piše ili svira. Ima jedna, moja Kuma, koja plače što je Zemlja divna, što je divna priroda i sve životinje. Zato što je život lep. Ona najmanje plače na tužno i strašno. A plače i tada.
Ja nisam plačni tip. Ali kad suze krenu, želim da ih progutam, da ih zaustavim. Kad moje suze krenu, ja bih radije da vrištim. Urlam.
O, da, znala sam i ja, nekada davno da plačem. Od lepote, na primer. Plakala sam pred Dalijevim slikama.
I tako sam se, nekom greškom, te večeri našla ispred TV. Misao: njima, mrtvima, to ništa ne znači - je pokrenula lavinu. Samo je krenulo. Da se ne zaustavi. Pustila sam sve suze, neisplakane. A onda je naišla nova misao: nama živima, šta to sve uopšte znači? I jesmo li, posle svih ubistava, verbalnih, mentalnih, stvarnih - čerečenja, uopšte više živi? I hoću li ikada više prestati da plačem? Kao kiša?
Aleksandra Kivela