Ratno stanje internih znakova - 1.deo

Što ćemo ovdje napisati?

Ostacima piljevine zasut apstraktni trag nečeg sličnog hijeroglifima... Što ćemo izbrisati? Ma, mene pitaš... Nemam ti ja pojma, niti na što hijeroglifi liče... A jebeš ga. Ne treba mi ta sjebano-izvitopirena utjeha da je znanje van svojstvenog bića išta vrijednije ili važnije... Učili su ih da nas uče napamet. Te sulude hipnoze generalnog podučavanja tuposti odavno su začete... Pitaj Boga koje stoljeće, pitaj bezdan čije jezične izmišljotine. Slova. Znaci. Hijeroglifi. Smiješno spajanje crtica, točkica i linija. Eto, pametnome dosta. Ili, tek na glupima kugla zemaljska ostaje. To je moje uvijek zadrto ništavilo bahatosti; da i u zaključcima o nepresušnom izvoru naopakosti u svemu oko nas, točnije – oko mene (jer više u 'mi' nisam sposobna strpavati niti vjeru u 'dvoje' kao moguć spas) uvijek udrem kontru na vlastite kontre, pa se još zapetljavam u dvojbama, čime je začeta svaka moja opozicija... Sumnjama? Njih pribijem k'o od šale, samo kad pokažem zube; bezobraznim cerekom izbjegnem tuđe ogledalo, kao da me naprosto nije dostojno. Sebičluk. Je, dakako, bolest je to – i to jedna pri vrhu top ljestvice današnjeg abnormalno- tipičnog standarda ljudske naravi, ili tek karaktera. Pa pusti me onda... Ne bih te htjela psovati svojim crticama suludo spojenih imaginacija... Ali! (eto ti ga...) Ali, ali... Ako sigurnim i otresitim trzajem svog pogleda priznaš da se gušiš pod sveopćim mišljenjem virtualnih beživotnjaka – da sam egoista i točka; da sam egoista?! I to Borinim slavnim strofama – nepopravljiva... Da sam bahato-bezdušno svestrana, u usko povezanom stanju ( posve mi poznatog utočišta) mog duha i stavova izrođenih od mog cinizma, što se borio bar desetljeće (izmoglog ratovanja bez adekvatnog oružja) da postane vrlo poslušan sluga mojih švrljotina – mnogima ništa shvatljivijim od marsovskog pisma; pretpostavimo, još gore od meni nepoznatih hijeroglifa. I ako ti (ili vam) smeta, onda... Ma čekaj, skoro sam se opet glavurdom u betonski zid brzopletog argumentiranja zabila.

Treba jedna točka. Moj sveto-manijakalni uzdah do samog dna plućnih krila (zamisli; par što zbilja skladno funkcionira, još nagrađenim prezimenom slobode zvanim 'krila'). A sad... Laganini, kontradiktorno flegmasta (u vašim bar šalama), adrenalinski brzopleto nastavljam. Ovako. Preoblikujem zaplet, i još jednim usranim upitnikom ga nagrađujem... Pa ipak... Zbilja počinjem mrziti te pišljive sluge zbunjoze; upitnike – što se opasno šire samim vrhom vrhovnog vijeća, ičeg ikad postojanoga. A stoput sam umišljeno-nadobudna ponavljala da ne umijem mrziti nikoga. Eto, dragi gospo'n upitnik (s velikim U dakako), neću da te mrzim. Nisam od tog đira. Nije to moja igra. Nego te zaslužno stavljam u pokorno skrovište mojih dubioza; dvapostotnim prostorom uma, što kažu (pazi, ''kažu''?) da je naše za sada maksimalno upotrebljivo; dakako, 'znanstveno dokazano', a opet ponizujuće, malo služenje organom unutar lubanje. Zajebi upitniče! Potplatit ću ironičnim psovkama bar dvi-tri čete najluđih ne-vojnika, već samouko nenadjebivih boraca individualno neuništivih privilegija – a zovu se uskličnici. I ne, nisu iskompleksirano osjetljivi na nikakve bolesti ovdašnjeg kaosa (sramotno da i njega guraju pod pojmove minusa).

Eto, da se vratim za cijelu polemiku kasno-noćnog šutljivo-sramotnog cmizdrenja crvenila mog Mjeseca, nad izvrnutim kompromisima interpukcijskih znakova. Jebeno zadivljujuće, koja komplikacija je stala u ovaj sitan sat sitničavih prekida... Uz niz pokušaja da se vratim preoblikovanju početka bijesa (između smetnji nepovjerljivog tenorskog glasa polustranca na mojim izgubljenim posteljama zen-nirvanskog opstanka), ipak me spiralno-luđačka povorka mog blentavog mehanizma – potcjenjenog gospodina mozga, uvijek kao kroz zajebanciju dječjih nevinosti, odvede u kraj sa iti bilo čim zvanim ''kratka i jednostavna''. Nisam još od nikog bila počašćena takvim opisno- nebitnim polukomplimentima. Ma koga jebu upitnici, nek' dođe bilo kojem stablu (vjerujte, njemu nisu 'znanstvenim' dokazima isprali čaroliju svoje posebnosti), jer na sreću; drveću svih vrsta su podjednako apsurdni i naši jezici i oblikovni znaci, kojima bi ga mogli iluzijama i hipnotiziranošću tupila iti malo poremetiti. Ona su najčišće zajedništvo, stopljeno u presvetu božicu slatkozvučnog imena 'šuma', a čak i kad nisu... I one samotnjačke krošnje tih predivnih bića, neće se dati uvjeriti u zablude da iskorištavaju tek dva posto od svojih korijena unutar majke zemlje – i božice najuzvišenije, dame svih dama; prirode! ...

-nastavlja se-

Antonia Padovan