Danilo Marić, književnik, magistar mašinskih nauka "Uloga umjetnika je da nahrani svoj duh i duh svakog čovjeka" - autor intervjua: Valentina Novković

Danilo Marić je decenijama prisutan u književnosti kao autor velikog broja pripovedaka, romana, poetskih knjiga i drama. Sticajem nemilih okolnosti napušta ognjište i odlazi u Ameriku. Za prve dane izbeglišta kaže da su „u rođačkim odnosima sa užasom“. Odrastajući uz knjige Ćopića, Selimovića i Laze Lazarevića, uspeva da izgradi sopstveni stil, a autobiografiju od hiljadu strana započinje rečima“Znam da mi nećete vjerovati da sam živio sto pedeset dve godine“.  

Desanka Maksimović je napisala:“ Detinjstvo i ono što smo u njemu doživeli zbilja je izvor svih naših snaga i inspiracija. Lepotu kojoj smo se tada divili ne pomrači nijedna s kojom se posle sretamo“. Kakvo je bilo Vaše detinjstvo, kakve reminiscencije iz njega nosite?

U ozbiljnim životnim situacijama dijete je u dubokim mislima, jednako kao i odrastao čovjek. Razlika u odlukama je na nivou razlika životnih iskustava. Moj život je veoma bogat po iskustvima, rijetki su ljudi koji su proživili životnih događaja koliko sam ih proživio ja. Iz ovoga moja napisana biografija, obima preko hiljadu stranica, nosi naslov „Autobiografija 152-godišnjaka“. Ona počinje rečenicom: „Znam da mi nećete vjerovati da sam živio 152 godine. Ponekad, ne vjerujem ni ja. Ali, kad pročitate šta sam proživio složićete se da je to mogao proživiti samo čovjek koji je živio 152 godine“.

Naša kuća, u selu Kosor kod Mostara, imala je jednu prostoriju, čardak, za koju je italijanski okupator utvrdio da je najveća prostorija u okolnim selima, i u nju je smjestio podoficirsku školu. Naravno, uzeli su nam još prostorija i u njih smjestili pitomce. Uselili su u junu 1943. godine, kada je meni bilo dva mjeseca manje od tri godine. Sjećam se mnogo detalja iz toga dana, sjećam ih se bistrinom kao da su se dogodili prije koji mjesec, a naročito se sjećam prve večeri. U uglu našeg dvorišta u ogromnom kazanu skuvali su pasulj. Kad su pitomci stali u red sa porcijama, ja sam sklupčan sjedio u suprotnom uglu dvorišta, kuvar je paljaču podigao visoko, mahnuo mi njom tri puta, obraćajući mi se i riječima: „Pikulino, manđarija...“ Prišao sam mu, a on mi je u ruku ispružio porciju i onda u nju usuo pasulj. Polovina pitomaca su imali malecke usne harmonike i sviruckali na sve strane. I meni su davali da sviram, davali svaki dan, ali, ovaj detalj posebno pamtim, svaki put, prije nego mi ispruže harmoniniku, operu je vodom. Talijani su nam davali sve što su imali, ali i uzimali od nas sve što smo im davali. Bili su skloni i sitnim krađama voća.

Po kapitulaciji Italije, dvije  godine kasnije, u čardak je useljena njemačka podoficirska škola. Bilo je sve drugačije. Oni nam nisu ništa davali, ali nisu ništa ni uzimali, a ako su uzimali to su i plaćali.

Prije dolaska Italijana, zbio se događaj koji kao težak teret nosim čitav život. U sitne sate noći razbudilo nas je lupanje na prozoru. Ustaše su puškama udarale u vrata i prozore izvikujući:

„Vaso Mariću izlazi na vrata ili ćemo ti razbit prozor i u kuću ubaciti bombe“. Razbudili smo se. Strah. Djeca, plakali smo. Otac je šaptao:“Djeco šutite. Šutite. Neće vas niko dirati ako ne plačete...“ Lomljavom stakla na nas je nasrnuo smrtonosni strah. „Prestanite, izlazim, izlazim...“, javljao se otac, koji je domalo zgrabljen i odveden uz batine. Iz Drugog svjetskog rata nosim mnogo-mnogo strahova, naročito strahova iz snova, koji su me progonili sve do mojih tridesetih godina života. Strahova i gladi u izbjeglištvu... Dijete mnogo više zna nego mu i roditelji prepoznaju. Svako je dijete ponijelo debele knjige svog dječijeg života, i te knjige povremeno prelistava kroz čitav život.

Da li se sećate kada ste prvi put poželeli da utiske o svetu i zabeležite, da li su bili u proznom ili poetskom obliku?

U najranijem djetinjstvu sam imao želju da moje životno iskustvo bilježim na neki način, da bi o njemu saznavali moji budući potomci. U ranom djetinjstvu sam želio da to budu usmene priče, poput onih koje su se prepričavale sijeleći iza večere pored ognjišta. Kasnije sam se opredijelio za narodne pjesme, koje su se pjevale uz gusle. Na osamama bih gudio:„Gusle moje ovamote malo, amo i ti tanano gudalo. Da zapjevam i malo zagudim, o mojim danima ludim. Na hiljadu i devete stotine, četrdeset i prve godine. Strah se silni po kući valja, od okupatorskog zlog gospodara...“

Koji autori/knjige su pratili vaše stvaralačko sazrevanje?

Bili su to Branko Ćopić, Laza Lazarević, Dobrica Ćosić i Meša Selimović.

Da li ste čitajući neke od tih autora pomislili da i sami jednog dana želite da budete književnik?

Misao, da ću biti književnik, u meni je tinjala od ranog djetinjstva. U početku bila je dominatna želja da napišem sadašnjost, da se ne zaboravi, da se ne desi da naši nasljednici ne poznaju našu zbilju, kao što mi nismo poznavali zbilju naših pređa. Moji prvi književni radovi su priče upravo na te teme, knjige priča: Doktor lima, Ni bos ni obuven, Mostarska treha i roman Vasa Kisa.

Po profesiji ste poljoprivredni radnik, aviolimar, inženjer mašinstva, magistar tehničkih nauka. U kojoj meri je profesija uticala na Vaše stvaralaštvo, kakve su sprege između mašinstva i književnosti?

Kad posmatrate poznanika i slušate o čemu govori, onda shvatite da govori o onome što ga je okupiralo prethodnih dana. A šta najviše zaokuplja misli svakog čovjeka, zaokupljaju ga događaji koje je imao u prethodnom periodu. A koji su to događaji, najčešći su porodični, a iza njih slijede sa radnog mjesta. O njima najčešće priča, a ako je još i pisac, onda o njima najviše i piše. Dakle, svaka profesija ima događaja koji su vrijedni spisateljske pažnje.

Vi ste plodotvoran stvaralac, u književnosti ste decenijama, objavili ste veliki broj pripovedaka, romana, poetskih knjiga, drama... Roman-prvenac „Majstor Đuro“ je zagubljen i pronađen nakon više od dve decenije potrage. Da li se izvori inspiracije danas razlikuju od onih spočetka stvaranja? Koju poruku nosi „Majstor Đuro“?

Ideje, mene pisca, najbolje je prepoznala jedna studenkinja koja je rekla, nakon što je pročitala moj trotomni roman Čemerika:„Najviše sam u životu naučila iz romana Čemerika.“ Ja pišem djelo sa idejom da se čitalac upozna sa nečim o čemu nije znao. Pitate koja je poruka romana Majstor Đuro. U fabrici Soko u Mostaru, među  sedam hiljada zaposlenih, najpoznatiji je bio limar Đuro Morjak, poznatiji kao Majstor Đuro. Znao je napraviti sve što oko vidi, govorilo se. Đuro je počeo da se bavi avionima u Vršcu u prvom desetljeću dvadesetog vijeka i učestvovao u pravljenju svih dvadesetak  aviona koji su se do danas proizvodili na Balkanu. Kroz njegov lik opisao sam razvoj vazduhoplovstva i u svijetu. Spomenuću jedan detalj tog romana, a to je da je prva svjetska vazduhoplovna žrtva bio srpski pilot koji je poginuo iznad Skadra 1912. godine. Vjetar ga je izbacio iz sjedišta. Iako je moj prvi napisani roman, kad sam izbjegao iz Mostara 1992. godine, u rukopisu ostao u kancelariji u preduzeću Aluminij. Taj roman bio mi je vrijedniji od kuće koju sam napravio, jer kuće će biti i neće, a roman je vječno djelo. I pronađem taj roman nakon 23 godine traganja, zahvaljujući dobrim ljudima.

Nemili događaji su Vas naterali da 1992. godine izbegnete iz rodnog kraja i nakon tri godine se nastanite u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima ste proveli dvadeset i tri godine.

U dva rata bio sam izbjeglica, iz jedino jednog razloga, zato što sam rođen kao Srbin, a rat dočekao kao nacinalna manjina. Moja izbjeglička iskustva su u rođačkim odnosima sa užasom. Ta iskustva su mješavina straha, neimanja, gladi, golotinje i bosotinje. Užasna je seoba iz sreće u predvorje pakla. Tumaranje po Crnoj Gori i Srbiji završilo je u Americi. A izbjeglici je i Amerika Čemerika. Američki početak mi je bio užasan; čišćenje stanova, pranje sudova, u jednom periodu sam čistio 37 klozet šolja. Na neobičan način sam upoznao jednog milionera, i masona 32-og digria, i s njim se sprijateljio. O njemu sam napisao roman:„Vule Yelich – roman o Amerikancu-Srbinu. Na promociji je bilo dvadesetak milionera i masona, čestitajući mi, junak romana mi je  poklonio automobil Kadilak. Uz mala primanja dopao me automobil koji troši dvadesetčetiri litra benzina na sto kilometara. Iza ovoga sreća me počela uogrtati, postao sam menadžer tridesetdva lukzsuzna stana u Karolini, elitnom dijelu Los Anđelosa. Kad sam napisao roman o drugom milioneru i masonu, naslova „Palata iznad Bel Kanjona“, postao sam gospodin. Amerika je surova zemlja, ali ona nudi i bogatstvo onome ko je sposoban da ga dokuči.

Kako ste se borili sa nostalgijom, šta je ono što, čoveku koji je prislino morao da napusti ognjište, najviše nedostaje? Čime se može ublažiti?

Čovjek je na planeti Zemlji samo jedna milijardita tačka, ali tačka koja upravlja živim i neživim njenim dijelovima. U kojem krajoliku taj čovjek prvi put ugleda sunce, taj krajolik postaje dio njegovog duha, dio njegovog tla, kao i svega onoga što okružuje to tlo. Svako čovjekovo izbivanje iz toga tla, u njemu, u tom čovjeku, rađa vapaj za tim tlom, i čini sve da se čim prije vrati u njega. Ovisnost o tom tlu u čovjeku formira vapaj, ili nostalgiju kako se to moderno kaže, i ta nostalgija je neuništiva i traje sve do povratka tom tlu, ili do smrti. Stepen nostalgije je veći kod neuspjelih ljudi, i svoj neuspjeh brane tom nostalgijom, uvjereni da bi na svom tlu bili uspješni.

Sa Ilijom Šaulom književnikom i slikarom 2009. osnivate Književnu radionicu „Kordun“ koja je objavila mnoge autore, pomogla promovisanje njihovih dela, ali je i pokrovitelj književnih prvenaca talentovanih pojedinaca. Sarađujete sa mnogim izdavačkim kućama, udruženjima i institucijama širom sveta. Kako ste došli na ideju za njeno osnivanje, da li je činjenica da ste i sami decenijama u književnosti doprinela tome? Na šta ste najviše ponosni od njenog postanka do danas?

Ilija Šaula je primjer čovjeka u kojem neprekidno bruji gorštačko bilo rodnog tla kordunaškog. U izbjeglištvu je prošao sve životne faze nemoćnog čovjeka koje poznaje današnja civilizacija. Međutim, Ilija se nije predavao, grabio je naprijed izdignute glave, glavu nije povijao ni kad je četvoronoške krčio svoj put ka cilju, a taj cilj i „Književna radionica Kordun.“ Ilijin Kordun se danas talasa kontinentima. U prvim danima nastajanja Korduna  bilo je i moga učešća, koje se svodilo, uglavnom, na uredništvo, priređivanje i prelom. Od svega toga, kao najveće zadovoljstvo, nosim sreću da sam sa Ilijom direktno donosio odluku o izdavanju prvih knjiga mladih spisatelja. Svjedočiti sreći mladog čovjeka kad mu se odštampa prva knjiga, sreća je nad srećama.

U Americi ste proveli dvadeset i šest godina, sa kakvim ste se barijerama suočavali po dolasku? Kako se i asimilovati i sačuvati identitet u novoj sredini?  Na koji način druga ili treća generacija Srba u dijaspori neguju tradiciju i jezik predaka?

Volio bih da nije tačno ovo kako odgovaram na ovo pitanje. Svaki imigrant u Americi ima težak početak. Ja spadam u one sa velikim početnim nevoljama. U startu sam dobio socijalna primanja, uslovno, da se zaposlim u roku od osam mjeseci. Ako se ne zaposlim moram priložiti dokumente kojima sam tražio posao, kao i odbijenice. Prvi moj problem bio je da nisam nikad učio engleski jezik. Drugi moj problem je starost, 57-godišnjaka niko neće da zaposli. Na sreću, uspio sam proći bolje od svih useljenika koji su bili oko mene.

Čuvanje identiteta u Americi je gotovo nepojmljivo posmatrajući ga očima Balkanca. Nacionalni običaji i maternji jezik su prvi na udaru moćne asimilacije. Što je imigrantova nacija manja asimilacija je veća, a Srbi su mali narod. Moderno američko doba, doba informatičke revolucije, snažno podupire asimilaciju, ali podupire i posve novi način života. Prva na udaru je porodica, u Americi je raspad porodice užasan, susreo sam više roditelja koji ne znaju ni broj telefona svoga djeteta, čak mnogi ne znaju ni grad u kome živi njihovo dijete. Masovna je pojava da se djeca odvajaju od roditelja prve godine iza srednje škole. Prema tome, iluzija je očekivati da će Srbi u Americi, u drugoj i trećoj generaciji govoriti srpskim jezikom.

„Prava umetnost mora biti učitelj, vaspitač i borac za napredak čovečanstva“, napisala je Nadežda Petrović, na koji način Vi posmatrate umetnost, koja je njena uloga u životu čoveka?

Sva tri zemaljska svijeta, kroz čitav život, opterećena su snabdjevanjem želuca, pluća, duha i odbrane od napadača. Danas je, skoro pola čovječanstva, na ivici želučane gladi, gotovo isto toliko i plućnog vapaja, i još više od ratnih prijetnji. Sve ovo drastično utiče na duh živućih.

Hrana duha je radost, veselje, osmijeh, ljubav i svekoliko uživanje. Bazni hranitelj duha je njegovo okruženje; sunce, mjesec, zvijezde, zelenilo, rijeke, cvijet, poj ptica, bistrina, pravovremena kiša, riječ, pjesma... Od pamtijeka se čovjek trudio da ovoj prirodnoj ljepoti pridoda i nešto nešto svoje. To što on pridodaje, nasuprod riječi prirodno, naziva umjetnost. Dijelovi umjetnosti imaju mnoga izdanja. Kod seljana je lijepo istimarena domaća životinja, prelijepo uzorana ledina, nabujala rodna pšenica, lijepo ozidana kamenica, prohodavanje djeteta i raspjevana sita čobanica. Inženjeri i fabrički radnici se raduju lijepo dizajniranim i proizvedenim kašikama, mašicama, verigama, kantarima, biciklima i avionima. I sva druga zanimanja, za sreću korisnika, stvaraju djela koja pomažu i oraspoložuju narodne mase. U vrhu piramide stoluju ljudi posebnih nadarenosti, koji svojim proizvodima, na najumjetniji način, hrane duh podižući radost običnog svijeta. Djela nadarenih ljudi nazivaju se umjetnost, kao što su: kip, slika, pjesma, pripovjetka, roman, sportska vještina, i sve ono što umjetnik proizvede u korist dvije želje, da nahrani svoj duh i duh svakog konzumenta. Dakle, odgovor na Vaše pitanje, koja je uloga umjetnika, odgovor je da nahrani svoj duh i duh svakog čovjeka.

Danilo Marić (26. 08. 1938. Kosor, Mostar, Bosna i Hercegovina.)

Diplomirani inženjer mašinstva, magistar tehničkih nauka i akademik književnosti.

Školovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku, Sarajevu i Los Anđelosu. Ispred rata iz rodnog kraja izbjegao je 1992. godine i nakon tri godine seljakanja zaustavio se u SAD, gdje je živio 23 godine, da bi se 2019. gdine vratio u svoj rodni Kosor, šeher Blagaju i kasabi Mostar. U ratu je izgubio dosta rukopisa priča, pjesama, drama, (i svoj prvi roman „Majstor Đuro“, koji je pronašao nakon 23 godine potrage). Marić ima završenih i sačuvanih 17 romana, 380 pripovjedaka, 150 pjesama i jednu pozorišnu dramu. Pisao je književne kritike i stručne knjige. Snimio je i oko 60 amaterskih filmova. Član je Srpske duhovne akademije, Udruženja pisaca „Desanka Maksimović“ iz Toronta, Udruženja književnika „Charlotte Writers Club“ iz Charlott, Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije i Udruženja umjetnika Mostara. Djela su mu prevođena na turski, engleski, francuski, njemački, švedski, španski, katalonski, ruski...