Brodolom u sazvežđu Solarpleksusa
Dan je bio sasvim običan. Ni radnja nije daleko. Jednim korakom je mjerila sedmice u kojima je bila sretna, drugim korakom je brojala mjesece u kojima je bila voljena. Računicu je zaustavio semafor. Bio je zelen i srce mu je ubrzano kucalo. Za njegovim otkucajima bila je spremna otići u Novi Zeland, ali život je tamo nije pozvao. Kroz vitrinu u marketu posmatra komade mrtvih životinja. Rebra za strvinare, iznutrice za pacove, teleće glave kojima će dugim kuvanjem ispasti oči i oteći jezici.
A ćutala je. I kada su je vrijeđali i kada su je spoticali i kada su bojama, koje joj prirodno ne stoje, bojali haljine koje nije nosila. Između četri šnicle i jednog masnog papira mogla je nazreti smrdljivu sukrvicu svježih rana. Desnom rukom gurala je po jednu maslinku u uho, a lijevim okom ispijala martini sa police. Mesar je gleda vodnjikavim očima i pruža preko pulta umotane komade, ne čuje ga dobro, ali naslućuje da muca. Nekad je dobro ne izgovarati se, pogrešno se preoblikuješ, pa među ljude zatekneš samog sebe nespremnog. Tako i ove riječi izlomljene napuštaju blijeda usta ne govoreći ništa, samo ostavljajući loš utisak.
Noge su joj teške. Sebi se vraća ugaženom prečicom. U ovom gradu postala je svoja uhoda. Žurno prati korake i pazljivo osluškuje svaku radost procjenjujući koliko je glasna.
Draperija prošlosti je teška, sjeća na sretne dane koji se moraju zaboraviti. Ključeve sreće će baciti u rijeku, ne bi li nova sreća otvorila dugo zaključana vrata. Kroz zapadni prozor ulazi novo svitanje. Uznemirena na ruku namotava tamnu sjenku koju opipava u predjelu solarpleksusa i pazljivo izvlači konop iz sebe. Nalik tek izvađenoj morskoj mreži na pod se izliva vlažno klupko. Vuče dalje. Slično malim bovama vezanim jednakim razmacima , razbrajajući ljubav i sreću, poput mnogih ljetnjih dana u kojima su se njihova tjela ljuljala spojena u ritmu mora , nižu se u pohodu na izlazak iz nutrine oblici zaborava.
Kuljaju za prvim malim plovcima veće bove, potom se dugo muči da izvuče iz sebe poveči komad, oblo i plosnato jedva napušta centar središta njenog bića, na pod pada,veličine kafanske tacne, zlatni džepni sat na kome je vrijeme stalo,za njim se vuče i dug lanac kojim bi trebao biti pričvršćen za džep, kovitlac crnila ga na drugoj strani svemira ubrzo usisava dok se za njim kotrljaju dvije zrele narandže. Posvete nema. Potom tišina i ponovo oblik. Želudačne porođajne muke u mirno poslijepodne.Prvo glava, potom rogovi onda ostatak tjela svete zivotinje i pitanje koliko se krava moglo sastaviti od svih onih šnicli koje je pojela. Kotrljaju se naizmjenično, krava pa pitanje. Životinja ubrzo biva usisana u crnoj rupi, a pitanje još koji trenutak gleda začuđeno pa nestaje. Ostalo je još nešto.
Namotava iz središta svog tjela ostatak kanapa na ruku, završnica je obara umorom, nije sigurna da li joj je to zdrava ruka ili oštećena šaka uništena lomom , ljubavnika kog ne može da zaboravi. Nekad nesvjesno pravi pokrete kojima ga imitira, kako je podiže , pomjera, sklanja od pogleda, time opominje sebe da je zalutala. Vuče konop dugo, dok joj oštre ivice zasjecaju u oble obode sudbine. Posljednjom snagom iz sebe izvlači brod koji se prevrće na stranu i malo kliže po mokrom parketu. Premorema izbacuje još poneku žudnju koju je prećutala, potom povraća sve one riječi koje je izrekla.
Kleči u vlažnim kajanjima. Ruke joj mrtvo vise pored trupa, glava joj je pognuta. Iznova povraća još poneku ribu i škorpiju,u dok joj na nos izlaze djevice. Malaksala i prazna osjeća se loše i zadovoljno.
U dubini ulice jedna je mačka namignula, na jedno, pa na drugo oko.