Dnevnik jedne ljubavi

(istrgnuto iz sećanja, sačuvano od zaborava, )

...već deseti put slušam Chris Rea. Kupio sam kasetu čim stigao u Titograd. Puno mi pomaže da do bola zapamtim petak prije podne u Duškovom stanu (vjerujem da se sjećaš).

...kako je lijepo što smo se sreli ujutru... Jutarnje traženje kafane koja radi. Dušanovac - Slavija - Prag. Stvarno, ima li šta ljepše od ljudi koji se dugo vole. Kako sam srećan što nismo izgubili taj dan.

Od dolaska ovamo (Titograd) 99% misli odnosi se na tebe. Zašto? Kako?Koliko? Od kada? Do kada?Bojim se da odgovor neću nikad naći. I bojim se da ponovo ne uhvatim sebe kako brojim dane do ponovnog susreta s tobom (a volio bih, izgleda).

Razmišljam da li bih imao strpljenja da napravim spisak stvari ili mjesta koja me vezuju za tebe, ili me podsjećaju na tebe? Čini mi se, lakše bih napisao istoriju svijeta. Toliko toga ima...

Imam osjećaj da sam puno stvari zaboravio da ti kažem. I poželim da se odmah vidimo. Da ti to sve ispričam. Onda pokušavam da smislim šta bih ti sve rekao. Ne pada mi ništa na pamet. Ali, ostaje želja da se odmah vidimo. Bez riječi...

Ovo su dani kada te stvarno volim, kad isključim svijet i živim u tebi. Zato i želim da ti što prije kažem. Nekako me je strah da te više neću ovako jako voljeti. Zato hvatam svaku misao(mada je moj strah bezrazložan - tebe ipak mogu uvijek voljeti više... A ti? Plašiš li se čega?)

Kad bi mi svaki dan bila potrebna kao ovih dana, mislim da ne bih još dugo. Ali, sve blijedi, ili mine, ili bude... Reci mi kada ću te ponovo dodirnuti?

Dani kada sam te puno volio...čudni, lijepi dani...