Foto: 
autor nepoznat

Dugovi

Dođe čovek u godine kada mu jedino sabiranje ne predstavlja muku. Sedne, sabere misli, sabere doživljeno, sabere sećanja, sabere osećanja, sabere sebe u jednu rečenicu, ne dužu od nekoliko reči: "Da, živeo sam…" ili "Ne, nisam živeo, plašio sam se…" Sav račun se na kraju sabere u tu jednu tačku - život.

Retka je težina one računice koja dovodi do rezultata: "Život mi duguje…" Onaj ko na kraju svog sabiranja oseti manjak, onu dubinu životne uskraćenosti koja ne proizilazi iz njegovih odluka o neživljenju, e on je istinski uskraćen.

Dugovi se moraju vratiti, ko ne vreće svoje dugove nije dobrodošao nigde. Kako onda da tretiramo životne dugove, one sudbinske nepravedno uskraćene prilike da doživimo, da osetimo? Da li je život dužan da vraća svoje dugove, da li je život dužan da pravda svoje manjkove i deficie?

Duboko zgurena nad novinama, koje je uvek čitala od korica do korica bez naočara, starica zastade na jednoj umrlici. Nije to bilo ono njeno uobičajeno zastajkivanje zarad čitanja lepih poslednjih reči oproštaja od preminulog, a koje je volela da pročia nekoliko puta, pa i da upamti i ponavlja kao mantru kroz dan samoće.  Ovu umrlicu čitala je polako, onda se okrenula i potražila naočare, pa se vraila čianju. Opet pažljivo, tiho dišući, kao da bi glasnim disanjm poremetila slova na papiru i ishod čitanja ne bi bio isti.

Kada je odložila novine, podigla je blede oči prema prozoru i zagledala se negde iza zida prema kom je prozor bio okrenut. Dugo nije pomerala pogled. Iz blede fasade izborane decenijama prirodne samokontrole, nije se čitala ni jedna emocija.  Onda je veoma pažljivo izvukla stranicu iz novina, onu na kojoj je bila dotična umrlica. Savila ju je polako, pa malim makazama isekla umrlicu i stavila je na sto, privremeno, dok je ostatak novina slagala na gomilu. Usala je, tankim, usahlim prstima prebirala je po polici sa knjigama, pa je s mukom iz police izvukla jednu debelu, jedan album sa slikama iskrzanih ivica. Uzela je umrlicu, prelistala album do poslednje stranice i tu je ugurala. Baš tu, između dečijih osmeha i idilične porodične atmosfere na kojoj je bila i ona sama, mlada, uspravna, ozbiljna, savršena slika žene koja gradi život i ima cilj.

Posle lagane večere, ponovo se posadila u fotelju i uzela album sa salikama svog života. Stavila je naočare, listala je polako i bez izraza na beloj, impegniranoj koži lica. Ništa, ni dok je mazila vrhovoma prstiju osmehe na licima svoje dece. Ništa ni dok je celom šakom gladila kosu najmlađe ćeke koju nije videla decenijama. Listala je i sabirla sećanja, stranicu po stranicu života koji se urušavao polako i  pakleno bolno. Na kraju, na poslednjem listu zastala je i glasno udahnula, pa je iz suvih usta izvukla poslednji gram pljuvačke i opljunula umlicu čoveka u poznoj starosti.

Dok se pljuvačka silivla niz papir, čitala je ponovo reči napisana ispod slike pokojnika: "Voljenom ocu, njegove ćerke… "

Zatvorila je album, sklopila je oči i najzad izgovorila tiho, ali tako gorko da je tišina u stanu pobegla u prašnjave ćoškove: "Živote, proklet bio, duguješ mi toliko da više nemaš vremena da vraćaš dugove. Zato te čekam u sledećem, i nemoj da misliš da ću zaboraviti, u mojoj knjizi dugova zapisan si crvenim slovima moje krvi, a ti se dugovi  uvek vraćaju. Ovako ili onako, stićiće ti na naplatu, prokletniče, lihvaru, okrutni derikožo, pogano pseto bezdušno!"

Legla je i zatvorila oči. Sanjala je svoju decu, sanjala je kako joj krv ističe iz otvorenih rana i niko ne vidi, niko se ne osvrće na njene vapaje, svi se osmehuju, obećavaju , otimaju, odlaze. Te je noći prešla prag ovog sveta, sama, ali svesna da u nedrima čuva knjigu dužnika, u kojoj je život zapisala crvenim slovima.  

Komentari

Komentari