Hotel ogledala - Saga o Grotu (osmi deo)

Nije bio siguran šta treba da radi, po navici je otišao do kuhinje i skuvao čaj, vratio se sa punom šoljom i bojažljivo je stavio na pod pored nje. Nije ni pokušao da joj pomogne da ustane, niti se ona trudila, zamišljena i krhka sjedala je i dalje na podu pored kauča.

Bila je tako tiha, sjenka tuge joj je bojala lice, djelovala je umorno ili bolesno, na trenutak bi se zakašljala i mogao se zakleti da vidi kako iskašljava prašinu.

Želja od koje je stvorena da ga nađe izgrala je njeno malo srce leptirice sada kad je bila tako blizu predmetu potrage, gorela je njenu dušu i njena suština se lagano pretvarala u prah. Znala je proći će samo par sati i ova stvarnost će za nju prestati da postoji, i on će nestati za nju, i ona će nestati za njega.

Pažljivo ga je posmatrala, ležerne farmerice, bezbojna majca pod kojim se mogao naslutiti torzo planinskog vuka, ruke jake i gipke i pitala se da li je ona žena?

Te crne nijeme oči upirale su pogled u njega, a on se vrtio po stanu ne nalazivši mir. Mnogo odgovora i previše tišine.

Amajlija koju mu je majka dala izgledala je teža nego inače i žuljala ga je, povremeno bi je ispod majce pomjerio lijevo ili desno, možda je i toplija nego inače ili se on užario od svoje nemoći. U kući ima stanara šume, majčinog izaslanika, a on je tim crnim očima potpuno zbunjen i ne može da progovori.

Potom se naglo okrenuo ka njoj u želji da izusti svoje pitanje, a ona se ponovo malo zakašljala i pokazavši rukom na grlo objasnila da ne može da govori.

Kleknuo je pored nje. Mirisala je na noć u šumi i ugaženu travu pod prvom rosom. Bojao se ako joj dodirne kosu da bi se sva mogla istopiti u njegovim dlanovima. Bila je tako mirna, a vatra koja je buktila u njoj, ushićenje zbog njenog nalazka i susreta ubijala je.

Mnogo je već sati prošlo od kad je prešla u ovu dimenziju, cjela noć provedena na pločnicima ovog grada, vireći na mnoge prozore malo u potrazi, a malo u želji da vidi ovaj novi do sada neistraženi svijet oduzela joj je vremena, pa i ova njihova tišina traje već dovoljno da je sunce izmjestilo svoj položaj već više puta nad gradom, iz kosog u ravni, pa opet kosi i vremena više nije bilo.

„Kako se zoveš?“

Gledala ga je prvi i hiljaditi put. Tonula je u njegove poglede jednake njenim, tamne ponore, kosu je imamo crnu i jaku, ta sitna ruka je krenua ka njemu, nije se ni pomjerio, samo je zatvorio oči. Nije siguran da je osjetio dodir, ali osjećaj da tone u izmaglicu sna ga je poljuljao do gubljena ravnoteže. Negdje u dubini polusna čuo je sitni zvuk krila, smjenjivali su se dugi i kratki treptaji poput lepeta i zujanja, negdje u pauzama je prepoznao i njeno ime Vrzmarin.

U dodiru sa njom kovitlac misli je postao intezivniji, vidio je majku u pećini, sad je već čuo i njen glas, objašnjavala mu je kako će doći do sledećeg portala, otići do velike pećine, u njoj pronaći jamu, paziti na pravo vrjeme, niti jama smije da bude suva, niti iz nje smije teći voda stvarajući brzake niz litice, u fazi kad stvori tek mirno jezero moći se da uđe kroz nju u drugu dimenziju, što znači da će je češće obilaziti ne bi li pogodio pravi trenutak.

Ni pravi trenutak neće biti dovoljan da pređe nazad jer portali se nadziru od njegovog nedozvoljenog skoka i Vjeće staraca još odlučuje o povratku, morao bi to uraditi bez znanja ostalih.

Pogled na krhko biće u njegovim rukama vratilo ga je u stvarnost i nametnulo pitanje. A šta će biti sa leptiricom?