Kada okopni snijeg

U vazduhu treperi nagovještaj proljeća, kad se samo sluti i miriše na čežnju kojoj ne znamo ni izgled, ni boju, ali znamo da meko obavija dušu. Rekla bih, nježno, ali bolno.
Tumaram stazama djetinjstva i iskrsnu mi dan koji je bio kao većina drugih, a opet po svemu poseban, toliko da ga pamtim šezdeset godina, možda i više.
Zima, stalno imam upalu grla, bronhitis i svega tri godine. Ne mogu u vrtić kao do tada. Mama i tata su odlučili da me pošalju kod djeda i bake koji su živjeli na planini.
Surova planina, snijeg, drveće ima izgled likova iz bajki. Pa još djedove priče, osmjeh ispod dugačkih, zasukanih brkova, u mojoj dječijoj mašti stvoriše jedan potpuno novi, neotkriven svijet.
Dobro sam se osjećala, sve te “gradske”boljke nestadoše kao rukom odnesene uz preukusni, zdravi, romanijski kajmak, hljeb što ga je baka mjesila u cik zore od “našeg” žita, kako je djed volio da kaže.
Dani su prolazili, u mene se uvukla čežnja. Nisam o njoj ništa znala, danas, nažalost, o tome mogu pisati do beskonačnosti, toliko dobro je poznajem...
Mama, fali mi moja mama, fali i tata, ali mama, to je nekako dugačije.
Jednog dana upitah djeda kad će mama doći, on sve zna, pa će sigurno i to znati. Zamisli se, pa reče:”Kad okopni snijeg.” Rastužih se, činilo mi se da toliko snijega nikad neće nestati.
Svaki dan sam mjerkala koliko je visok snijeg, a još kad ponovo počne da pada, gubila bih svaku nadu.
I jednog dana, tog posebnog, na mjestu gdje ovcama daju soli, ugledah komadić zemlje.
Ushićena, izvan sebe od silne radosti zagrlih djeda i i povikah: “Dolazi mama!”
Djed se na trenutak zbuni, zatim pogleda u istom pravcu gdje i ja.
U staračkom oku dobrog čovjeka zaiskri suza. “Doći će...”, tiho prošapta.

Danas, na rođendan moje drage kćeri, koju nisam vidjela više od godinu dana, sjetih se onog davnog dana i lekcije o ljubavi, čežnji, nedostajanju i još po nečemu...

Branka Avramović Jugo