Foto: 
autor nepoznat

Oprosti, ali ja volim

Oprosti, ja samo o ljubavi mogu da pišem. Znam, mnogi su gadljivi na moju “patetiku”. Neka su. Razumem ja sve i svakoga. Boli ljudsko zlo, ali živimo u apsurdnosti viđenog i doživljenog, zato, realno je da imamo svi neku svoju istinu. Zbog toga mislim da ne postoji jedna istina i ništa više. O, postoje milioni predivnih istina. Eto, za mene je istina-ljubav, u bezbroj oblika.

Pada kiša mili. Mislim na tebe. Negde u dubinama bestelesnih svetova grlimo se. Vibrira slika stvarnosti. Stalno se kvari. Ne postoji garancija, ne postoji majstor za suze, bol i čežnju. Ali, zato postoji osmeh kao istina, poruka, snaga ljudskog duha. Ej, šaljem ti osmeh! Iskoristićeš i to, znam, ja te inspirišem i ljubavlju vodim. Kakva je to snaga praštanja i razumevanja!

Ne spavam. Čujem šapat anđela. Ne ludim, samo volim da sam sa njima. Uvek me uteše i razvesele. Eto, sinoć su mi ispričali dva vica. Da umreš od smeha! Kažu da i tebe posećuju, ali ti ne mariš za njih. Šteta, znaš li kako su duhoviti. Oni pričaju očima, ali ti ih ne vidiš zbog očaja i tuge. Objasnili su mi da sa takvima pričaju srcem. Rekoh ja njima da im to ne vredi, jer ti je srce od lima. A ne, rekoše da ja grešim.

Dobar vic. Oni ćute.

Svetlošću blagodeti me nahraniše. Znaš da sam uvek gladna. Onda mi nežnim pokretima krila razbistriše viziju života bez bola. Je l’ to važi za ceo svet? Rekoh kao mis sveta koja poručuje da želi mir u svetu. Čujem njihov smeh. I onda mi ukazaše sliku dvoje zagrljenih u nekom moru, vezanih pogledima, sa osmesima, najlepšim osmesima koje sam videla. U pozadini svetlost. Pomislih da je to raj i nas dvoje. I odmah zatim misao da verovatno opet grešim. Ne, ne grešim poručuju u glas.

Dobar vic. Oni ćute.

Komentari

Komentari