Foto: 
autor nepoznat

Pogled kroz budućnost (epilog)

Potom, kao da je prozvan, izašao je mali čovek okrugle glave, crvenog lica, koji je gledao u pod stiskajući u rukama kapu. Bio je to starešina sela. Ponizno je stajao pred nekim ko ima viši čin od njega, pritom delujući uplašeno,  kao da nema snage da izgovori ono što je mislio, ali njegov glas nije bio tih, već jak i prodoran. Gledao je u pod, povremeno gledajući mimo sudije.

- Poštovani sudijo, ova žena je veštica. Vidite, ja nju ne smem ni da gledam, možda me začara. Ona…ona  pogledom može muškarca da napravi slepim, ona…ona ima znanje, a to piše u onim knjigama, svima pomaže, a to ne može da uradi obična žena. Ko je ona? Mi mislimo da je neki doušnik, da hoće da sruši zidine zamka, jer su građene od drveta, ona...pa kako da kažem, nije naša, ne znamo joj ni majku ni oca. Mora da umre.  – prebacio se s noge na nogu i nastavio - Mi tražimo najstrožiju kaznu za nju. Ona se oglušila o naše zakone, nije htela da se ošiša, kao naše žene, ni da nosi marame... Odbijala je sve prosce, jer joj nije dovoljan samo jedan. - zahuktao se i još bi pričao da ne beše zaustavljen.

- Stani! Rekli ste dovoljno, i ti i tvoj narod.  Mi ćemo doneti presudu. - rekao je sudija, misleći pritom da će on doneti odluku, ostali članovi su sedeli kao kipovi.

- Dobro. - rekao je starešina i uz naklon glave, vratio se među ostale. Galama je opet bila zaglušujuća. Posle par minuta, sudija ponovo podiže ruku i zavlada tišina.

- Da li vam odgovara da bude proterana iz zajednice? Van zidina grada ne može niko preživeti ni jedan dan.

- To bi bilo pravedno! - povika drugi mali čovek, sa brkovima, mašući, kao da je jedva čekao priliku da i on nešto kaže. Bio je dosta mlađi, međutim istovetan ovom starijem. Verovatno mu je sin - Ali, poštovani, mislim da bi bilo lepše da je kamenujemo. Tako ćemo znati da je stvarno mrtva. - začu se pljesak.

- Da bi bilo lepše? Lepše?! - povika sudija, pogledavši u ljude pred sobom. Neka radost im je krasila lice - Spustio sam se među lud svet. Lepše je videti kako pred tvojim očima umire nedužno biće... - reče više za sebe, ali mali čovek se nadovezao kao da je čuo njegove misli.

- Tako je. - reče on, već se nekako probio do mesta odakle su govorili - Mi svi moramo biti jednaki, niko ne sme da se izdvaja, da bude bolji, lepši i pametniji...to je drskost i bezobrazluk. Žene moraju da ćute i trpe, tako je Bog rekao. - "Ma nemoj, tako je bog rekao!", htedoh reći, ali hrabriji smo kad ćutimo. 

Kroz otvor na amfiteatru je žarilo, što je podizalo njihov temperament, pa su se gurali, svađali i udarali. Devojka je brisala čelo. gušila se, oblizivala suve usne. Zvono je čas izgledalo providno, čas kao da je od debele plastike. Držala se uspravno, ne dajući sebi pravo da pokaže slabost, jer to bi značilo smrt.  Tako su tumačili pravdu bogova, ako krivac pod zvonom padne ili umre, znači da je to volja božija.

Sudija pogleda ka devojci, promumla u sebi neke reči, lupi čekićem o sto i reče:

- Članovi misaone grupe su mi prosledili presudu. Biće kamenovana sutra u podne!!! - povici olakšanja i odobravanja razlegoše se salom.  Pogledah u sudiju, nije mi više delovao privlačno.  Da li je on normalan? Kakva je to presuda?! 

- Ponizno zahvaljujemo! - odgovoriše u glas - Sada to treba proslaviti! Idemo na pivo! – povika neko iz gomile.  Pošto je narod dobio šta je hteo, njegovi divljački porivi isplivaše na površinu. Tukli su se, preskakali klupe, žene vukli za kosu, slavlje je već započelo. Ono što je bilo zabrinjavajuće, bilo je to da su oni uživali u tom svom divljačkom ritualu. 

Odjednom, nebo se ispuni mrakom, tamnilo ispuni čitav amfiteatar i poče kiša. Masa me je gurala, čuo se kikot žena, bacale su marame, osetivši se slobodnim i srećnim.  Povremeno bi prostor bio osvetljen, kao da je sunce provirivalo iza oblaka. Zidovi amfiteatra su se sužavali, činilo mi se, plastični zid koji je delio narod od sudija je magijom nestao. Pomislila sam da su tu negde vrata do kojih nisam mogla da dođem. Kiša je polako prestajala i vedro nebo nad amfiteatrom se ponovo vratilo. Dok je trajala oluja, par munja je preletelo amfiteatrom, u trajanju od par sekundi, i jasno sam videla prevrnuto zvono, devojka više nije bila tamo. “Neko ju je spasio.” , pomislih sa olakšanjem. Pošto se razvedrilo, masa primeti da nema ni sudija ni devojke. Shvatiše da su prevareni. Neki razočarani su krenuli svojim poslom. Čekala sam da se sklone, da mogu u miru da izađem, kad me iznenada neko povuče za kosu.

- Ti imaš dugu kosu, veštice! Ti si saučesnik! - viknu na mene kopija starešine. Njegov pogled beše strašan, crvene oči iz kojih je isplivavao bes sve su govorile. U ruci je držao nož, čiju oštricu je zalepio za moj vrat - Gde je devojka? Gde je onaj sudija, a?

- Ne znam ja ništa! Ja sam ovde slučajno. - rekoh.  Zatvorih čvrsto oči, očekujući smrt, njegov svađalački glas je dopirao kroz glasove mnogih, a onda on spusti nož...  Samo da izađem, pomislih, videvši ga kako se maklja sa nekim  muškarcem dosta višim i drugačijim od njega.  Ostali mali ljudi primetiše da im je drugar napadnut, pa skočiše da ga brane. Bilo ih je suviše.  Mene taj mladić iznenada povuče kroz zidine, kao da želi da se razlupamo o amfiteatar, ali  ispadosmo kroz vremenski prostor u neko sasvim drugačije okruženje.  

- Šta ja sve moram da radim za tebe, to je prosto strašno! - reče Markus (sa početka ove priče) - Malo smanji doživljaj kad čitaš nešto, jer zbog tebe izgibosmo svi...

- Šta sam to čitala? - Markus je već ustao sa zemlje i ja ustadoh, pa se maših za čašu vina što je stajala među ostalim flašama i čašama.

- Ostavi to, pre nego što nas uvališ u još neku nevolju.- reče, prilično ljutito, a onda se smejao. Menjao je raspoloženja i očigledno uživao u tome, pa pomislih da ima neki poremećaj.

- E, nemoj da svaljuješ na mene sve... To što ti nemaš osećaj za empatičnost, to je jedno…

- Da, ja nisam empatičan, pa sam zato uskočio da te spasim. - prekinuo me je, gledao je u neku zgodnu plavušicu, pa ga munuh u rebra.

- Vino te je odvelo tamo. zato što vino pamti...

- Da , znam to... Kad intenzivno razmišljaš o nečemu, možeš da prisustvuješ događaju, bez obzira na vremensku distancu. Iz koje godine je ono vino?

- 2204. Opak period. Raspad civilizacije. Mada mislim da ljudi u principu nisu ni mrdnuli iz kamenog doba, toliko o kolektivnom pamćenju koje su nam preneli preci. Ima nešto, znaš, što se prenosi sa generacije na generaciju, taj genetski kod, ljudi su oduvek bili nasilni.- reče Markus, kao da mu je žao što on nije takav.

- Devojku je spasio sudija, svidela mu se...odveo je u svoj megalopolis i napravio od nje robinju. Ne znam šta je sa tim ženama! - rekoh iznervirana.

- E pa, ti nećeš da priznaš, žene su rođene da bi nekog služile, to im je usađeno u podsvest, jer im pripada pravo rađanja, dakle to je uslovljeno prirodom, pa možeš da se buniš koliko hoćeš! – videlo se da ga smaram, pa je razvukao osmeh, kad je primetio kako ga ta mala gleda.  

– A uostalom, to nije prisilni čin, žena kad se zaljubi pristaje na sve i tako gubi svoj identitet. Dobro, nisu ni muškarci bolji.

Otišao je da popriča malo sa onom plavušom. Razmišljala sam da popijem još koju čašu onog vina.  I tako, gledajući ono dvoje kako se šetkaju izbetoniranom stazicom uokvireni zelenilom, gustiram vino i zamišljam da sam na mestu one plavuše. Ne pitajte me dalje šta je bilo...

Komentari

Komentari