Foto: 
autor nepoznat

Prve traume (odlomak iz romana u nastajanju "Čudovišta su pobegla iz bajki")

Prvi dani posle sahrane su bili strašni za Biljanu i Srđana. Stan je delovao avetinjski prazan, tišina ih je ubijala. Biljana je teško podnosila gubitak, a Srđan je morao da ulaže nadljudsku snagu da svoju ženu smiruje u momentima kada je stignu svi ti napadi bola.

-Srđane! Moram otići do lekara. Nešto osećam kao da mi srce preskače, da se prekontrolišem. Brzo ću ja.- reče Biljana, kada su ustali jedno jutro.

-Dobro. Zovi me, ako ti trebam.

Ona se obukla i otišla do Doma Zdravlja, a on je ostao da sačeka jednog njihovog prijatelja koji je obećao da će doći do njih. Nepunih pola sata kasnije, Srđanov telefon je zazvonio i on je na ekranu video da ga Biljana zove:

-Kaži ljubavi!- reče on kada je odgovorio na poziv.

-Dobar dan! Izvinite, ovde je dr.Jokić iz Doma Zdravlja.- reče muški glas sa druge strane, a Srđan se sledio od straha. Svakakve misli su mu proletele kroz glavu:

-Šta se desilo…govorite?- skoro se proderao u slušalicu.

-Smirite se…sve je u redu. Tu je vaša supruga. Morao sam da vas nazovem, trebalo bi da odete sa njom do neuropsihijatrije. Mora je tamo pregledati i specijalista...- govorio je doktor.

-Čoveče! Jel vi znate da sam skoro premro od straha kad sam vam čuo vaš glas..mi smo još pod traumom, a vi mi još ovo priređujete. – reče Srđan.

-Znam, čuo sam od vaše supruge sve…zato bi valjalo da malo popričate sa stručnim licem. Ispisaću vam uput, dođite po nju, ona ne sme da ide sama.

-Evo, dolazim za 5 minuta…neka bude tu kod vas.- reče Srđan i pozva svog prijatelja kojeg je očekivao.

-Vlado! Jesi krenuo? Hajde požuri,moram Biljanu da vodim do bolnice, ako možeš da nas odbaciš.- reče svom prijatelju, koji mu odgovori da je skoro stigao do njega. Otišli su do Doma Zdravlja, a Biljana ih je čekala na klupi ispred zgrade:

-Nisam htela da sedim u ordinaciji, izašla sam na vazduh, prija mi ovde.- reče ona kada su oni izašli iz kola.

-Što ti nisi nazvala? Onaj mi je oduzeo još godina života…premro sam, uplašio me je da ti nije pozlilo.

-Hteo je da ti objasni, pogrešio je…izvinjavao mi se puno posle razgovora sa tobom.

-Hajde, uđi u kola, idemo!

Biljana se pozdravila sa Vladom, koji joj je izjavio saučešće, jer nije bio tu sa porodicom kada je bila sahrana Milice i male Natalije.  

Stigli su do bolnice i Biljana je najpre sama ušla kod dežurne doktorice. Posle desetak minuta, pozvala je i Srđana da uđe unutra:

-Gdine Srđane! Vaša supruga je u teškom šoku, njeno stanje bi bilo poželjno da se proprati ovde na odelenju. Moja preporuka bi bila da ostane bar deset dana.- reče doktorica .

Na njene reči, Srđan se sledio, pogledao u Biljanu koja je nemoćno sedela na stolici.

-Doktorice! Ja…ne znam da li vam je supruga rekla, mi kući imamo i njenu bolesnu majku. Ona je nepokretna, težak bolesnik od demencije i još mnogih bolesti. Ne znam kako ću. Postoji li neko drugo rešenje? Sve ću učiniti, samo vas molim da ne ostaje ovde.- skoro drhtavim glasom punim molbe je odgovorio. Doktorica ga je pogledala, očima punih sažaljenja i reče:

-Hajde da probamo. Ona mora nešto od lekova da uzima…vi morate dosta vremena da provodite uz nju. Na prve uznemirujuće znake pozovite nas i dovedite je. Teško će biti, nikad više kao pre, ali bar da ne dozvolimo da padne u tešku apatiju. – reče ona.

-Hvala vam! I ovako sam stalno uz nju, izađem samo kad moram i puno pričam sa njom. Još jednom hvala.- reče Srđan dok su izlazili iz ordinacije.

Vlada ih je čekao ispred bolnice, ušli su u kola i krenuli kući. Bio je kod njih kratko vreme i otišao, rekavši Srđanu da ga pozove ako mu nešto zatreba. Njih dvoje su ponovo ostali sami, njena majka je u drugoj sobi ležala u svom krevetu.

-Srđane! Neću te lekove za smirenje. Od njih ću utrnuti, tek onda neću moći da funkcionišem. – reče Biljana.

-Jesi sigurna? Valjalo bi…

-Ne! Rekla sam. A pogotovu što svaki dan treba da nas zovu iz suda. Hoću onog zlotvora, ono čudovište da vidim jasnim pogledom, a ne poludrogirana.

Da, znao je i Srđan da svaki dan treba očekivati taj poziv kada će davati iskaz pred tužiocem i videti zver u ljudskoj koži, koja im je odnela sve.

Komentari

Komentari