U raljama

Noć je bila ispujena glasnom grmljavinom i povremeno je, kao mačem, presječena bljeskom munje. Okean je bio nemiran i talasi su udarali snažno o stijene, gonjeni jakim vjetrom. Brodići privezani u luci, podizali su se i spuštali u ritmu disanja crnih voda okeana.

Neposredno uz luku stajala je jedna stara drvena ribarska kafana. Kišni slapovi slivali su se niz vremenom propali krov, pa niz trošne, mahovinama obrasle zidove.

Unutrašnjost birtije osvjetljavale su svega dvije slabašne sijalice koje su svoje škrto svijetlo razbacivale na nekoliko drvenih masivnih i od upotrebe masnih stolova i klupa. Sijalice su često treperile u ritmu igre vijetra. I pored mnogih pukotina kroz koje je vijetar ulazio, vazduh je bio ustajao. Razapete ribarske mreže na zidovima koje su služile kao dekoracija, povremeno bi zaplesale. Brkati konobar dremao je za šankom.

U pola noći vrata su se naglo otvorila i svježi vazduh je pojurio unutra. U kafanu su ušle dvije crne muške prilike. Bili su mokri od kiše, iako su nosili kabanice. Brzo su zatvorili vrata za sobom.

Za trenutak su zastali pored vrata, otresajući sa sebe kišu. Kose su im bile mokre. Slaba svjetlost je obasjavala njihova lica. Imali su, možda, oko četrdesetak godina. Niži, od dvojice, imao je gustu crnu bradu. Onaj viši je bio obrijan.

-Dobro veče. – rekao je konobar, polako se dižući od šanka.

-Zdravo. – rekla su dvojica muškaraca u glas.

-Gadno vrijeme? - upitao je konobar.

-Bogami, baš gadno. – odgovorio je onaj visoki -Mislili smo da idemo u ribolov, ali ćemo morati da sačekamo dan.

Dvojica muškaraca su sjela za sto blizu šanka i naručila vino. Konobar je brzo donio dvije čaše vina.

-Pa, šta lovite, momci?

-Šta stignemo. – odgovorio je onaj niži -Ali sezona je već pri kraju, pa je ulov sve lošiji. A po ovakvom vremenu ne želimo da rizikujemo brod.

-Nisu ni oluje kao što su nekada bile. – začuo se jedan hrapavi glas iz tame.

-Dobro je, nastavi da spavaš. – dobacio je konobar glasu u tami.

-Ko je to? - upitao je bradonja konobara.

-On je...ovdašnji. - odgovorio je konobar, pokazujući rukom da se radi o lokalnom pijancu.

-Nekada su oluje mijenjale ljudske sudbine. Razdvajale su muškarce od dječaka i ko se okalio u njima, taj je bio osposobljen za život.

-Ne davi ljude! – dobacio je konobar.

-Mogao bih o tome da vam pričam, samo da mi se ova prokleta studen ne uvlači u kosti.

I bradonji i onom ćosavom prešao je osmijeh preko lica. Shvatili su šta taj traži i pokazali su konobaru da mu to odnese. Konobar je samo uzdahnuo, ali mu je brzo odnio čašu ruma. Čovjek je podigao čašu ruma u vazduh nazdravljajući dvojici dobrih ljudi, a onda malo otpio i započeo svoju priču.

-Ima tome više od trideset godina, ali se sjećam svakog detalja, kao da se sve to zbilo jutros. Dok sam živ, to neću zaboraviti. Nas četvorica prijatelja i školskih drugova, krenuli smo da bacimo mreže. Pošli smo iz luke čim je sunce zašlo. Nikada do tada, a ni poslije nisam vidio ljepši zalazak sunca. Boje su bile tako svijetle i jasne. Dok smo isplovljavali, okean je bio kao staklo, proziran i miran. U njemu su se ogledale slike već umirućeg dana. Nadao sam se dobrom ulovu. Zvijezde su bile u svom punom sjaju kada smo došli na pučinu. Odmah smo prionuli na posao. Pripremali smo mreže, spuštali ih u vodu, a mi onako mladi i snažni, činilo nam se da bi tako mogli tri dana bez prestanka. I tako malo po malo, nismo ni primjetili da su debeli oblaci sakrili zvijezde. Kad smo već bili pri kraju posla, stao sam da zapalim jednu. Usta su mi bila suva baš kao sada.

Na to onaj ćosavi dade znak glavom konobaru da svima donese još jednu turu pića. Čovjek je okvasio grlo pićem i nastavio svoju priču.

-Dakle, kao što sam već rekao, pušio sam i gledao pučinu. Brodica je počela malo da poskakuje i da se ljulja, ali ništa strašno. Ali čim sam ugasio cigaretu, nebo je zaparala munja i podigao se neki jak vjetar. Nije prošlo ni tri minuta, a brodica je izgledala poput loptice u ping-pong meču. Obustavili smo rad i hitno se uputili ka luci. Nevrijeme je postajalo sve jače. Napolju je noć bila crnja od katrana i teško je bilo odrediti gdje se završava okean, a gdje počinje nebo. Na nas su jurišali sve veći i veći talasi, a mi smo ih jedva izbjegavali. Ipak, jedan od tih talasa je bio prevelik zalogaj za našu brodicu. Brodica se prevrnula i oko nas je zavladala tama. Našli smo se u uzburkanom okeanu koji je pjenio kao piće promućkanoj u čaši.

To je bio znak da mu se čaša dopuni. Dvojica prijatelja klimnuše glavom i konbar je donio još jednu turu pića. Zatražili su da konobar flašu ostavi na njihovom stolu. Konobar je cijelu priču znao napamet, pa se nije ni trudio da je sluša već se vratio svom dremežu za šankom. Okvasivši grlo, hrapavi glas je nastavio priču.

-Šta je bilo kada se brodica prevrnula ne znam. Znam samo da sam se probudio negdje ujutru. Sve je bilo mirno kao da oluje nikada nije ni bilo. Ležao sam na nekom ostatku brodice, potpuno dezorijentisan i sam. Nisam znao gdje se nalazim, ni gdje su moji drugovi. Da li su se spasili ili su se udavili? Da li me traže? Gledao sam lijevo, desno, ali osim nekih ostataka brodice, nije bilo ničega. Sunce je počelo da peče, a ja nisam imao vode i usta su već počela da mi se suše.

Hrapavi glas je otpio još jedan gutljaj. Dvojica prijatelja su se šeretski pogledala. Znali su da taj čovjek hrapavog glasa sve izmišlja ne bi li se dočepao  neke čašice pića. Ali pričao je lijepo, a oni nisu imali ništa drugo da rade dok čekaju da prođe oluja, pa su ga rado slušali.

-Poslije otprilike sat vremena, po mojoj procijeni – nastavio je hrapavi glas priču -ugledao sam kako u vodi pluta jedan moj prijatelj. Kao i ja i on je na sebi nosio spasilački prsluk. Struja ga je privukla mom „splavu“. Izvukao sam ga iz vode. Bio je živ, ali u nesvjesnom stanju. Na glavi je imao posjekotinu koja je krvarila.

Otvorio je oči i nekim ugašenim pogledom je prešao preko mene. Nije znao gdje se nalazi ni ko sam ja. Samo je prošaputao „vode“ i opet je izgubio svijest. Sunce je peklo svom snagom i padao sam u očaj. Moj prijatelj je više puta dolazio svijesti, ali samo na kratko. Ranu sam mu previo rukavom od košulje, ali je i dalje krvarila.

Obojica smo bili žedni. Na vidiku nije bilo ni jednog broda. A onda sam ugledao nešto od čega mi se zaledila krv. Morski psi!  Sigurno su bili privučeni mirisom krvi mog prijatelja.

Eto, to je dilema. Umrijeti od žeđi ili postati ručak za ajkule. Podne je dobrano prošlo, a na vidiku nema ni jednog broda. Ajkule su i dalje kružile oko „splava“. Besplatni obrok nisu mogle da preskoče. Bili smo pravi švedski sto.

Moj prijatelj je i dalje disao, ali više nije dolazio svijesti. Zbog opasnosti od sunčanice, glavu sam mu kvasio vodom. Tada sam primjetio da nešto pluta na petnaestak metara od nas. Bila je to kutija u kojoj je stajao signalni pištolj. Sigurno je radio, jer je ta kutija vodonepropusna.

Ali, koliko sam bio srećan što sam ugledao tu kutiju, toliko sam pao u očaj, jer nisam vidio način da dođem do nje. Pokušao sam da veslam rukama, ali je „splav“ bio prespor. Nisam znao šta da radim. Spas ili mogućnost spasa je bila nadomak nas, a između neopisiv užas. Razmišljao sam kako da se dočepam te kutije.

Zatim je nešto na horizontu bljesnulo. Bio je to brod. Ustao sam i mahao. Zamalo nisam pao u vodu. Brod nije mijenjao pravac, nije nas vidio. Jedina nam je šansa da se dočepam tog signalnog pištolja. Ali kako? Zaplivati znači skočiti u sigurnu smrt.

I onda se u meni rodila misao koja me je posramila kao čovjeka. Možda bih imao šansu, ako bih morskim psima odvratio pažnju dovoljno dugo da dođem do pitolja i ispalim signalnu raketu.

Obojica se ne možemo izvući. Ili možemo? Ne, ne možemo. On je ionako već praktično mrtav. Nije dolazio svijesti već satima. Ako bih ga gurnuo sa „splava“ na suprotnu stranu, odvratio bih ajkule i možda kupio sebi dovoljno vremena da ispalim tu signalnu raketu. Ali, da li bih mogao to da mu uradim? Da li bih mogao da živim sa sobom? Ako i preživim, da li je takav život vrrijedan življenja? Da li bih to mogao da uradim sebi? Ali trebalo je brzo odlučiti, prije nego što struja odnese kutiju sa pištoljem van mog domašaja.

Zatim je hrapavi glas zaćutao. Podigao je čašu i okrenuo je naopako kao da želi da se uvjeri da u njoj više nije ostalo ni kapi alkohola.

-Donesi da ti natočim još jednu. – rekao je bradonja.

-Ne, bilo je dosta za večeras. – odgovorio je hrapavi glas.

-Nisi završio priču. – rekao je ćosavi -Kako se sve završilo? Da li si preživio?

Oba prijatelja su se glasno nasmijala.

-Nisam. Taj dan sam umro. – odgovorio je hrapavi glas.

Ustao je sa svog mjesta i krenuo prema vratima. Šepao je, a koraci su mu čudno odzvanjali. Kada je otvorio vrata kafane, napolju je uveliko svanulo i oluja je prestala. Na dnevnom svijetlu vidjelo se da hrapavi glas nosi na sebi staro pohabano mornarsko odijelo. Lijevi rukav mu je bio podignut i zakačen za rame, jer nije imao ruku. Ispod desne miške, držao je štaku koja mu je olakšavala hod, jer je umjesto desne noge imao protezu.

-Hvala na piću, momci. – rekao je hrapavi glas i izašao.

Dvojica prijatelja su se samo pogledala, a konobar je gestom ruke poručio da se neka pitanja ne postavljaju. Dvojica prijatelja oboriše pogled.