Virus

Bjelina praznih stranica zurila je u mene. Moj nedostatak discipline u vođenju dnevnika je bio sasvim očigledan. Unosi bi ponekad bili vezani deset – petnaest dana, a onda mjesec ili dva ništa. Međutim ovo  mora biti zapisano. I tako, sve je opet počelo da se vraća pred očima.

Prošlo je već pet godina (ili šest, izgubio sam pojam o vremenu). Pandemija velikog virusa (za koji su mnogi sumnjali da je vještački) zbrisala je čovječanstvo u roku od šest mjeseci. Smrtnost: stopostotna. Iščezlo je preko sedam milijardi ljudi. Bio je to genocid. Istrebljenje.

U sveopštoj panici tih dana, niko nije primjetio jednu stvar. Ja se nisam razbolio. Preživio sam. Samo ja. Posljednji izdanak svih civilizacija, svih kultura. Jedini živi primjerak onoga što se nekada zvalo čovječanstvo. Sam. U toj pandemiji je stradala i moja porodica.

U početku sam tugovao. Mnogo. Najviše zbog porodice. A kasnije i zbog samog saznanja da sam jedini čovjek na planeti. U svemiru. Tako depresivna misao. No, nagon za samoodržanjem me je gurao naprijed. Nisam se predavao. Skupljao sam konzervisanu hranu i pio flaširanu vodu. Skupljao sam kišnicu i prekuvavao je. Konzervi sa hranom je bilo mnogo po domovima, jer ljudi nisu stigli da je pojedu. Čudno je to što mi se na jedan bizaran način ostvarila dječija fantazija, da mogu da ulazim i istražujem tuđe domove. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da to i nije najpametnije zbog mnoštva leševa koji su se raspadali i mogućnosti zaraze.

Ipak, prava opasnost je dolazila od divljih životinja, koje su sada u odsustvu ljudi, ponovo osvajale gradove. Čak sam jednom vidio i tigra. Najvjerovatnije je pobjegao iz zoo vrta. Najteže od svega je bilo izbjegavati čopore pasa lutalica. Bilo ih je mnogo. Ali poslije pet (ili šest) godina sam se navikao. Kretao sam se pješke ili na biciklu. Gorivo ima rok trajanja. Oko šest mjeseci. Jedna od kuća iz predgrađa je imala solarne panele. I tu sam se nastanio. A po gradu sam našao još nekoliko solarnih ploča. Čudo jedno šta čovjek može da  nauči za pet (ili šest) godina. Tako da sam imao struju. U nekoliko susjednih dvorišta i travnjaka sam napravio male bašte i tako sam, po prvi put u životu, uzgajao povrće. U početku rezultati su bili više nego skromni, ali vremenom su prinosi postali zadovoljavajući. A opet, meni samom nije mnogo trebalo. Mada sam ponekad uživao da radim u bašti. Bila je to neka vrsta terapije.

Ne, nisam putovao. Nije imalo smisla. Dušu jednog grada čine ljudi, a ne zgrade. Najviše vremena, kada nisam bio u potrazi za hranom, provodio sam u biblioteci čitajući ili igrajući video igrice. Interneta, naravno, nije bilo. Telefon je služio da na njemu gledam slike koje sam napravio tokom mog lutanja po gradu. Bili su to tužni prizori. Oronule kuće i zgrade. Požari koji se sami pale i gase. Kad čovjek samo pogleda i kada se svega sjeti. U jednom jedinom momentu sve je prestalo da bude važno. I nacionalna bezbjednost i ozonske rupe. I ekonomija i teroristi. I mir i ratovi. I politika i religija. Kroz glavu mi je često prolazi misao o čovjeku kao izvoru problema. ,,Smrt riješava sve probleme, nema čovjeka, nema problema’’,  neko je jednom rekao.

Kome sve ovo pišem? I zašto? Zato što sam jutros u telefonu našao fotografiju. Fotografiju sebe kako spavam.

Auto Goran Došen