Foto: 
autor nepoznat

Zločin iz zablude

Viši inspektor Petrović je zapalio još jednu cigaretu. Pepeljara na stolu pred njim je već bila puna opušaka. Dežurstvo mu je počelo vađenjem samoubice iz mutnih voda Save,  negde oko 22 sata. Ustao je i odškrinuo prozor. Svežina majske noći ga je malo razbudila. Ponoć je uveliko prošla, a mršavi, bledi čovek, mokre proređene kose, umotan u policijsko ćebe, još uvek je drhturio kao pokisla lutalica na stolici preko puta njega. I nije progovorio ni reč, očigledno još u šoku. Lekar iz hitne je konstatovao da nema vidljivih povreda, dao mu nešto za smirenje i prepustio ga policiji. Imao je važnija posla. Čovek kojeg je rečna patrola spasila sigurne smrti imao je pedesetak godina. Suvonjavo lice, bledozelenih očiju koje su gledale u prazno, kod sebe je imao jedino člansku kartu gradske biblioteke na kojoj se jedva videlo ime i prezime - Momčilo Radović. Nije odgovorio ni na jedno postavljeno pitanje i Petrović je postajao nestrpljiv. Pila mu se kafa. Bio je gladan i neispavan. Nije mogao da sačini izveštaj bez izjave neuspelog utopljenika, a on je uporno ćutao. 

Reski zvuk telefona mu je prekinuo nit misli.

- Da, ja sam. Kaži... - rekao je u slušalicu, ne skidajući pogled sa Momčila. 

- Našli su neku ženu na  keju. Samo par metara od mesta gde smo preuzeli tvog davljenika. Ima gadnu ranu na glavi, ali preživeće. U njenom telefonu je slika tvog čoveka. Još je nisam ispitao, čekam da je lekari u urgentnom ušiju i da sedativi odrade svoje. Siguran sam da je on, znaš da nepogrešivo pamtim lica. Je li progovorio? 

- Ne, nije, još uvek. Pošalji mi sliku. Možda će mu to razvezati jezik.

Inspektor Petrović se naglo rasanio. Ova noć će biti duga, pomislio je i seo. 

- Drugar, ja moram da popijem kafu. Hoćeš i ti jednu?  - pitao je, mada bi i bez potvrdnog klimanja glavom njegovog ćutljivog sagovornika svakako poručio dve. U tom trenutku mu je stigla poruka od kolege Jovanovića.  Žena srednjih godina, riđokosa, bucmasto lice naruženo krvavom ranom na čelu. Slikano dok je još bila u nesvesti, izgledalo je kao da je mrtva. Krupna debeljuca, pozamašnih atributa, u  tankoj letnjoj haljini s cvetnim printom, koja je više otkrivala nego sakrivala. "Zove se Živana Stamenković. Iz Koteža je. Razvedena, bez dece, živi s teško bolesnom majkom. To je sve što sam uspeo da izvučem iz nje. Neće da kaže ko je i zašto klepio kamenom u glavu, ali je očigledno da zna napadača. Javiću ti čim budem imao nešto novo.", pisalo je u poruci. 

Inspektor Petrović je sačekao da  kafe-kuvarica donese kafu. Sedeo je i gledao u čoveka pred sobom, ne bez žaljenja. Strah i očaj na njegovom licu mu je bio poznat. Izgledao je užasnut činjenicom da je preživeo i to ga je paralisalo. Kafa je bila tanka, kao i obično, ali njen miris je ispunio prostoriju, pomešan s jeftinim parfemom tetka Rose, koja je ušla, namignula mu i nestala, noseći porudžbine za kancelarije na spratu. Sačekao je da davljenik otpije nekoliko gutljaja, a onda je  ustao, pokazao mu ekran svog telefona i pitao: - Da li poznaješ Živanu Stamenković, drugar? 

Momčilo je jauknuo i ispustio plastičnu čašu. Nedopijeni gutljaji kafe razlili su se po podu. Izgledao je kao da ga je udarila kap. Borio se za vazduh, kolutajući očima.

-Ne, ne, nee... Ona, ona nije... Ja nisam hteo, ona nije ona... - nepovezano je izgovorio, dok se inspektoru smešio brk.

- Dakle, tu smo... - pomislio je, spustio telefon i privukao stolicu bliže.

- Hajde, hajde...ispričaj mi, biće ti lakše.- rekao je i ponudio mu jednu od dve preostale cigarete u kutiji.

Momčilo je i dalje imao unezvereni izraz na licu, svestan da je u bezizlaznoj situaciji. Drhtavom rukom je uzeo cigaru, povukao dim, uzdahnuo duboko, kao da se sprema da još jednom zaroni u mutne talase Save.

Inspektorovo lice je namrgođeno  zurilo u njega i nerviralo ga. Želeo je da ovo mučenje prestane, što pre. Želeo je da zaspi i da zaboravi sve. Želeo je da se probudi ujutru i shvati da je samo sanjao ružan san... Želeo je da je mrtav kao i ona i da se sad drže za ruke i lebde negde, u nekom međuprostoru između raja i pakla. Mada, ona s njenom kilažom, teško da bi mogla da lebdi... A tako mu se mazno smešila sa svih njenih slika na fb profilu. I pisala mu hvalospeve ispod svakog njegovog literarnog pokušaja, iako on sam nije bio naročito zadovoljan svojim poetskim dometima. Kada mu je jesenas poslala zahtev za prijateljstvo, bio je vrlo dirnut propratnom porukom, jer ništa slično nije nikad dobio od neke tako lepe žene. Riđokosa, vitka, četrdesetih godina, ali savršeno negovana i što je najvažnije od svega, najvatreniji poklonik njegove poezije. Bila je pravi anđeo i ime joj je savršeno pristajalo, jer zvala se Anđelka. Anđelka Lazić.

- Nisam hteo da je ubijem! Voleo sam je... Sinoć smo se sreli prvi put uživo. Šest meseci smo se samo dopisivali... Uvukla mi se pod kožu... Pisala je tako divne komentare na moje pesme, bodrila me kad sam bio malodušan i depresivan. Nisam mogao da verujem da postoji zaista jedno takvo suptilno i emotivno raskošno biće na ovom svetu i da se pritom zanima za mene... Naša je prepiska neosetno postala vrlo intimna... Probudila je takvu strast u meni, kakvu nisam nikad osetio. Bio sam očaran njenom smelošću, njenim umetničkim erotskim fotografijama, koje je slikala samo za mene... Ništa tu nije bilo eksplicitno, sasvim vidljivo, vulgarno, na izvolte, što bi rekli... Ne, ona je imala tu strasnu meru, da zagolica, probudi moju maštu, da me oživi, a skoro da sam bio mrtav čovek, jer nikad nisam imao uspeha kod žena. Jednostavno, nisu me htele. Ni jedne. Ni proste ni otmene.

Nisam neka lepota, znam, ali nisam ni baš ružan. Uostalom, znam neke ružne ko lopove, koji su prevrnuli pola Beograda.

Niko nije bio srećniji od mene kada je konačno pristala da se vidimo. Tražila je da joj obećam da se neću okrenuti i otići kad se budemo sreli. Rekla je da ima iznenađenje za mene... Bio sam uzbuđen kao pubertetlija pred prvi sastanak sa simpatijom iz razreda... Došao sam pola sata ranije, seo na klupu ispod breze i čekao. Kasnila je, desetak minuta, već sam pomislio da neće doći, kada me je kucnula po ramenu. Nije došla stazom, već se prišunjala preko travnjaka, prišla mi s leđa i dodirnula me. Skočio sam, iznenađen i uplašen... A tek kad sam je ugledao u svoj njenoj veličini... Pa, bila je duplo veća od one sa slika... I u visinu i u širinu... Oduzele su mi se i ruke i noge kad sam shvatio da je za glavu viša od mene!  Zagrlila me, tako čvtsto, da sam mislio da ću se ugušiti, glave zagnjurene u njen dekolte!  Oduvek sam imao strah od velikih žena, još od vrtića i vaspitačice Rajke koja nas mlatila čim je stigla... Verovatno je videla taj strah u mojom očima, pre nego što sam je odgurnuo svom snagom... Zanela se, izgubila ravnotežu i pala, udarivši glavom o ivicu klupe... Ležala je nepomično, obuzeo me užas, učinilo mi se da ne diše... Ne sećam se šta se posle desilo. Samo sam želeo da me nema, da nestanem, da me prekrije mrak... Ako sam je ubio, kaznite me, ali život s tim saznanjem biće mi najveća kazna. 

Bujica reči je stala, isto kao što je i počela. Sedeo je, spuštenih ramena, oborene glave, kao  da čeka presudu, teško dišući. Viši inspektor Petrović  je ćutao.  Napolju je svitalo. Telefon na stolu je zazvonio.

- Da, da, razumem. Reći ću mu. Ma, naravno, važno da su oboje živi.

Momčilo je podigao pogled, pun nade.

- E pa, drugar, imaš sreće. Živana, ili Anđelka, kako god, je živa i neće te goniti za nanesenu povredu. Ispričala je svoju verziju događaja mom kolegi i skoro sve se poklapa. Želi da ti se izvini što te je obmanula. I da znaš, ako dođe do svadbe, računajte da će doći pola stanice... Šeretski se nasmejao i namignuo, lupivši Momčila po ramenu. Novi dan je mogao da počne. Ustao je i otišao po burek.

Komentari

Komentari