Eksponat
Zeleni zidovi i užasan smrad, jedinstven za svaku od ovakvih ustanova. Gledam kroz prozor, glave naslonjene na jastuk na kome je do pre tri dana ko zna ko spavao. Dosada i neizvesnost. Kikotanje u daljini. Zvrndanje telefona. Dve jabuke na komodici pored kreveta i načeta kesica grisina. Ležim i čekam. Kotrljanje točkića i zveketanje viljušaka. Doručak. Ili ono što se jedino na ovakvom mestu može nazvati doručkom. Ovde i u jeftinim hotelima, odredištima besmislenih đačkih ekskurzija. Metalni tanjirić, parče maslaca i kašika džema ili dva koluta usmrdele, skoro zelene salame. I hleba koliko hoćeš. Od pre neki dan, ali ipak u neograničenim količinama.
- Šta ćeš, mala?
- Džem.
- Na. Oćeš čaj ili mleko?
- Čaj, molim vas.
- Daj de šolju.
- Šolju? Kakvu šolju?
- Pa ako nemaš u šta da sipaš čaj, onda ga ne možeš ni dobiti.
- Vi nemate šolje za čaj i mleko?
- Ajde dete, ko će još i ta kolica da vuče... Imaš li šolju ili nemaš?
- Nemam...
- Ništa onda, ajde, javi tvojima da ti donesu pa ćeš ujutru imati.
- Izlazim danas.
- E pa onda, ajde, nek si ti dobro, ne'š crći za šolju čaja.
Pomalo sablasan osmeh gospođe koja mi dodade metalni tanjirić i kotrljanje točkića kolica koja se udaljavaju. Kašika džema, parčence maslaca i dve kriške bajatog hleba. Sedim i opet gledam kroz prozor.
- Zašto ne jedeš?
- Ne mogu.
- Eee, pa ne smeš to tako. Znaš, trudna žena jede za dvoje. 'Nači, ako si do sada jela jednu istu porciju, od sada moraš jesti dve takve. Tako je meni moja mama rekla i ja je slušam.
- A koji si mesec? Sedmi , osmi?
- Treći seko, treći.
Devojčica od svojih šesnaest godina, na krevetu pored, veselo se smejulji i trpa u sebe duplu porciju hleba i salame. I mleka. Iz svoje šolje, naravno. Vreme toliko sporo prolazi da mi se čini da je sve što se oko mene dešava ustvari loš usporeni snimak života iz nekakvog soc-realizma. Trebalo bi da odradim taj pregled i da napokon odem kući, da pijem čaj iz svoje šolje. Prozivaju me.
- Mala, uđi u četvorku, raspremi se i lezi, sad će doći doktor.
Ginekologija. 'Raspremih' se i legoh na onaj sto, nedugo zatim uđe i doktor. Na njegov znak glavom namestih telo i noge u onu blaženu pozu u kojoj se, ma koliko puta da posetim ginekologa, nikada neću osećati prijatno. Taman što je taj poslednji pregled pred izlazak trebalo da počne, doktoru zazvoni telefon.
- Trenutak samo, ne pomerajte se - reče mi i izađe da završi razgovor.
I nema ga da se vrati. Nema ga. Narednih 45 minuta, ulazili su, izlazili, lekari, sestre, pacijenti. Mog doktora još uvek nema. I svako od njih bi letimično bacio pogled na mene u onoj blaženoj pozi. Očekivala sam da će u svakom trenutku ući i neki automehaničar krezavog osmeha i da će reći 'nisam ginekolog, ali mogu da pogledam'. U jednom trenutku, kad je kroz onu prostoriju prošlo pola medicinskog osoblja celokupne bolnice, priđe mi jedna starija doktorka i reče:
- Sine, ustani ti polako, doktor je verovatno zaboravio na tebe...
Ustanem, obučem se, odem u svoju sobu kao pokisla, kao ponižena, jedva zaustavivši suze. Na izlasku iz te, reklo bi se, najprometnije prostorije na odeljenju ginekologije, sretnem doktora.
- Doktore, pa čekam vas već skoro sat vremena!
- Ahahahahahahaha, mala, pa ti si još dobro i prošla! Tako sam jednu zaboravio i poš'o za Beograd. Zvali me da vide gde sam kad sam bio negde ispred Čačka! Ahahahahaha
- Dobro je... Hvala vam doktore, sad se već mnogo bolje osećam...
- Ajde, mala, ajde, ulazi. Nemam ja ceo dan...
Bojana Ćebić Miletić