Foto: 
autor nepoznat

Idealno vreme za umiranje

Trojica ispisnika u poodmaklom životnom dobu sedeli su na proletnjem suncu upijajući mlake zrake kroz naboranu i grubu kožu.
-Ne mogu da verujem da si ponovo zaboravio da poneseš šah. -reče starac čija je glava odmarala na rukama koje su držale štap.
-To što sam ja zaboravio da ponesem šah nije strašno, strašno je to što si ti zaboravio da ga igraš! -odgovori starac koji se osetio prozvanim.
-Ko je zaboravio da igra šah?! -uvređeno viknu starac podigavši glavu.
-Kada bi voleli da umrete? -upita treći starac koji je zamišljano gledao u daljinu.
-Molim? -zbunjen je bio starac koji je zaboravio da ponese šah.
-Pitam, kada bi voleli da umrete? -smirenim tonom je ponovio pitanje starac.
Iako starcima koji su se prepirali oko šaha smrt nije bila omiljena tema za razgovor, ipak su odlučili da odgovore.
-Na leto. - reče starac sa štapom - Ne volim zimu i hladnoću. Želeo bih da me isprate kako dolikuje. Ako bi bilo hladno, gledali bi samo da me spuste u grob i da pobegnu na neko toplije mesto. Niko ne želi tako da bude sahranjen. -samouvereno je rekao starac.
Starac koji je zaboravio da ponese šah imao je nešto drugačiji izbor.
-Ja bih voleo da umrem u neku poznu jesen. Probudim se ujutru, a kroz prozor ugledam golo drveće, sumaglicu, blatnjavu ulicu... verujem da bi mi smrt tada najmanje teško pala.
-Da, da, dan je odličan izbor. Smrt noću strašnije izgleda. -reče starac koji je odabrao leto za svoju smrt. -A kada bi ti voleo da umreš? -obrati se starcu koji je i postavio ovo neobično pitanje.
-Meni je svejedno koje bi godišnje ili doba dana bilo u pitanju. Ja bih voleo da umrem onog dana kada budem siguran da svoju decu i unuke ostavljam u uređenoj državi, u zemlji u kojoj vlada red i zakon, u kojoj nema mita i korupcije i u kojoj će moći pristojno da žive od svog poštenog rada. -u dahu je odgovorio starac.
-Uuuuu, ala si mi ti skroman. Pa ti planiraš da nikada ne umreš. -reče starac sa štapom.
Starac koji je zaboravio da ponese šah klimao je glavom na ovu konstantaciju svog ispisnika, neznajući da li da se nasmeje ili zaplače.

Željko Žele Jovanović

Komentari

Komentari