Foto: 
autor nepoznat

Srbija, 18+

Metaforički rečeno, sloboda u Srbiji prolazi baš kao i njene planinske reke. Ogradili su je, isušili, preusmerili. U takvoj ukroćenoj slobodi, sve je manje života.
Gradjani Srbije iskaču iz tih sasušenih korita, pokušavajući da se spasu. Evakuišu se, kupuju kartu u jednom pravcu, skaču sa mostova, zgrada, ne prave pitanje. Od "ukorićene" slobode, čak i smrt deluje primamljivije.
Još uvek živi pojedinci, sa finansijskom omčom oko vrata i izgledom "oročenih" samoubica, bespomoćno čekaju tu kap, koja će preliti prepunu čašu krvi, znoja i suza. Nemamo više ništa. Oglodani smo do kosti, hijene i lešinari se goste budućnošću naše dece. To je sladji zalogaj od usahlih i bolesnih tela odraslih.
Nasuprot nama, bogata pretorijanska garda. Sve što nam je oduzeto, završilo je u njihovim rukama. Navukli su maske normalnosti, upadljivo apolitični, kriju štangle iza ledja.
Ako ne upali anti - propaganda i Gebelsovski preusmerena mržnja prema svemu drugačijem, slabijem, a bogami i jačem, uvek ostaje dobra, stara čelična palica.
Da je kojim slučajem napadnut njihov vodja, horski bi taj čin proglasili napadom na samu državu i krenuli u osvetu. Kristalne noći bi se pretvorile u kristalne nedelje, mesece...tako to ide. Tako je uvek i bilo.
Nereagovanje ima svoju cenu. Taksimetar neumorno kuca, svaka sekunda oklevanja, dodaje po jednu nulu.
Izbor je - nikada jasniji. Maske su pale, a lica iza njih su ružnija, nego što možemo da pretpostavimo.
Presušenim rekama moramo vratiti vodu, a presušenoj državi - slobodu.

Komentari

Komentari