Kao od iskona

Preplivana mora tuđih psihodelija, bez dodataka i bez oduzimanja, odvela su mudrost na još viši stupanj zasluženih razumijevanja. A mislili su da je kolju, vukovi mutiranih šuma velegradova i metropola. Mislili su da je truju, kretenski pokusi zlih namjera. Ipak, još ima srca u kolektivnosti ludila, još ima čovjeka među ljudima. Pa se mudrost s osmijehom odrekla onih nedostojnih njenih žaljenja, oprala ruke, istresla prašinu pod petama, te smireno dalje svojim putem krenula. Više je se ne tiču bitke za njenim leđima.

Njena snaga jača tamo gdje je neuništivo najsvetija. U šumama dobroćudnih namjera, kao od iskona. U morima najluđih vjetrova, pozitivnih naboja. U preljevajućim nijansama neba bez ijednog umjetnog šarenila. Da, možda glupost jest neuništiva. Ali mudrost je mudrost. Nenadjebivo nepobjediva.

Nema “ja“ u ovim bitkama. Ego pepelom i prahom zatrpan. Koraci leta broje se van ovog vrijemena. Ništa digitalno neće spasiti to “ja“ kada kucne zadnji čas pred odlazak sutona. Kazaljke? Već prepričana poanta... Naći će je oni vrijedni odgovora, valjda. Srušene su zidine između svih sloboda, ostalo je samo rasprostranjeno divljanje množina bez imena. Mudrost im se sakrila? Nedostojni svog “ja“, izgubili je u rimama.

Antonia Padovan