Ključevi od mastila

Teška metalna vrata okružnog zatvora, zatvorila su se za njim. Pogledao je oko sebe, u ono što ga okružuje i shvatio da ljepši dan nikada prije nije vidio. Sunce je sijalo, ptice su pjevale, sve je bilo savršeno. A tek je bilo jutro. Duboko je udahnuo dopuštajući da mu vazduh slobode ispuni pluća. Bilo je moćno. Malo mu se i digao od tog osjećanja. Namjestio je stvari u pantalonama i uputio se prema parkingu. Tamo ga je čekao biser domaće auto industrije, naslijeđen od oca, Zastavin jugo florida.

Automobil je upalio iz prve, a kako i ne bi kada je bio skoro pa u besprekornom stanju. Taj auto je smatran članom porodice.

Dok je jurio kući, pogled mu je pao na svoj odraz u ogledalu. Razmišljao je o sebi. Imao je 32 godine, lijepe crte lica, crnu gustu kosu. Bio je vitak, lijepog osmijeha, život je bio pred njim. Jedino ove tri godine provedene u zatvoru su mu kvarile sreću. Mrzio je svaku sekundu provedenu tamo. Ali dobro. I to je bila neka životna škola.

Florida je skoro bešumno stala na šljunak ispred jedne dvospratne porodične kuće. Za tili čas je bio na kućnom pragu, dok su mu grudi igrale od uzbuđenja. Ušao je u kuću laganog hoda, činilo mu se kao da lebdi, kao da vrhovima prstiju gazi po oblacima.

A onda je u dnevnoj sobi primjetio Mariju. Nije ga odmah vidjela, jer mu je bila okrenuta leđima. Prišao joj je tiho i dotakao po ramenu. Okrenula se polako, a onda stala kao ukopana. Trebao joj je trenutak da progovori.

-Nikola! Odkud ti? Šta se desilo?

-Sad je sve u redu.

-Kako? Šta?

-Dao sam otkaz.

-Šta si uradio?

-Dao sam otkaz.

-Za...za...zašto si to uradio? Da li si ti normalan?

-Tek sada jesam. Marija, shvati me. Svaki moj sekund tamo je bio pravo mučenje. Umirao sam lagano, na nogama. Polako sam se gasio, shvataš li?

-I šta ćeš sada da radiš? Taj te posao hljebom hrani.

-Tačno, ali ti ne možeš ni da pojmiš mentalni sklop tih ljudi. Biti u njihovom društvu je, najblaže rečeno, neugodno.

-Pa zato su i zaključani u svojim ćelijama.

-Govorim o čuvarima, Marija.

-Ma, ti imaš problem sa svojim mentalnim sklopom. Taj posao, kakav je da je, plaćao je račune, donosio hranu za sto. Ne sumnjam da je težak, ali je to pošten posao.

-Marija…

-Nemoj ti meni Marija! Počela sam da vjerujem da si konačno sazrio. Ponadala sam se da si najzad shvatio šta znači odgovornost. I onda uradiš nešto ovako. Izgleda da sam bila naivna, jer sam vjerovala da si i ti počeo da ulažeš u ovu vezu. I šta sad? Očekuješ da te ja hranim? Sad tek vidim koliko sam bila glupa. I? Hoćeš li sad po cijeli dan da crtaš one tvoje žvrljotine?

-To nisu žvrljotine. Strip je priznata umjetnost. Shvati, vrlo sam blizu da prodam jedan strip na kome dugo radim.

-Tu rečenicu ponavljaš godinama. Stalno iznova, kao pokvarena gramofonska ploča. Hoću da raspravimo ovo jednom za svagda.

-Marija! Nestalo je šampona! - začuo se glas, trenutak prije nego što je goli i mokri muškarac ušetao u dnevnu sobu samo sa peškirom oko pasa.

-Izgleda da je svako raspravljanje sada izlišno. – rekao je Nikola Mariji.

* * *

Taj dan je bio oblačan i pomalo vjetrovit. Nikola je upravo završio sastanak sa urednikom izdavačke kuće. Besciljno je lutao ulicama grada. Razmišljao je o dvije stvari. Mislio je o Mariji i njenoj izdaji. Zabila mu je nož u leđa i srce. Od svih osoba na svijetu, ona je bila posljednja od koje bi očekivao tako nešto. Sve mu se srušilo, a imao je tako velike planove za njih. Izgleda da je Ajzenhauer bio u pravu kada je rekao da „su planovi ništa, planiranje je sve“. Ali od svega toga, Nikola je imao malo koristi. Marija je otišla ostavljajući prazna mjesta po ormarima i komodama. Najteže od svega je što je ostavila prazno mjesto u srcu.

Druga stvar o kojoj je Nikola razmišljao, je kako da prilagodi priču i junake u svom stripu na koje je izdavač uvijek imao neke prigovore. Bio je jako blizu da realizuje objavljivanje svog prvog stripa, ali energiju su mu odnosile beskrajne prepravke po instrukcijama izdavača. Najveća primjedba je da likovi nisu mnogo životni. Ponekad se pitao da li je to uopšte njegov strip, jer prepravke su toliko uzele maha, da je često imao problema da prepozna originalnu ideju iz koje je sve poteklo.

U njemu se vodila borba da li da insistira na umjetničkom integritetu ili da prvo stvori ime, a onda da insistira na svojim pravima kao umjetnika. Ali, da li to onda znači da se prodao? „Preživi danas da bi se borio sutra“, to je bio njegov moto. I sam je bio svjestan da nešto nedostaje njegovom stripu, ali nije znao šta. Međutim, to je morao brzo da otkrije, jer je sada bio nezaposlen, a ušteđevina je brzo nestajala poput snjega u proljeće.

Nekoliko kapi kiše orosilo je pločnik, a onda je počeo pravi prolom oblaka. Ubrzao je korak i sklonio se u jedan kafić. Osvrnuo se oko sebe i shvatio da je jedini gost. Zauzeo je mjesto za stolom pored prozora i naručio kafu. Posmatrao je grad i gledao je kako kapi kiše klize niz prozor. Barice na asfaltu su postajale sve veće. Malobrojni prolaznici ubrzavali su hod.

-Izvolite kafu. – prekinuo ga je u razmišljanju cvrkutavi djevojački glas

-Hvala. – odgovorio je

Dok je stavljao šećer u kafu, gledao je konobaricu kako se udaljava od stola i vraća na svoje mjesto za šankom. Bila je lijepa, kraće plave kose. Imala je oko trideset godina, po njegovoj slobodnoj procijeni. Pune usne, krupne oči, lijep osmijeh. Dok je sređivala šank, primjetio je da ne nosi burmu. Možda nije udata ili samo ne nosi burmu na poslu? Ako nije udata, to ne znači da nema dečka, zar ne?

Povremeno mu je upućivala poglede. Šta li to znači? Vjerovatno ne znači ništa, jer je bio jedini gost. To je najvjerovatnije samo profesionalno ponašanje, drži ga na oku u slučaju da mu nešto zatreba. Ili nije? Pitao se zašto to sebi radi? U tim razmišljanjima, jedva da je primjetio da je kiša prestala da pada.

Izlazeći iz kafića, Nikola je pogledao u nebo koje je počelo da se razvedrava. I tada je shvatio šta nedostaje u njegovom stripu. Ljubav! Požurio je kući, dok je u džepu pantalona stiskao mobilni telefon sa svježe memorisanim brojem telefona konobarice pod imenom Jelena.