Foto: 
autor nepoznat

Knjiga sudbine (teći deo)

Polovinom devetnaestog veka, njen se čukundeda, Pavle Jovanov Petrović, oženio visokom i naočitom devojkom iz sela s one strane planine. Bila je jedina kći Stojana Savića, seoskog kovača, na glasu po lepoti i umeću u svim kućnim poslovima. Ono po čemu je naročito bila poznata beše njen glas i ime koje je s ponosom i pravom nosila. Zvala se Gizdava. Pevala je na seoskim mobama i prelima, pevala tako zvonko i jasno da su je, pričalo se, čuli u susednom selu.

Kad je Pavle pošao da je prosi, otac njen je samo  rekao :"Možeš je dobiti samo ako je pobediš u nadpevavanju." I bi tako... Poselo, na koje je Pavle došao s frulom i okarinom, opremljen kao da ide u boj, završilo se tako što su oboje ostali bez glasa, a slušaoci popadali od grejane rakije i igre u kolu. Sutradan je Stojan opalio triput iz puške, obznanivši da mu je kći isprošena. 

Izrodili su, Pavle i Gizdava, petoro dece i  preneli na sve njih ljubav prema pesmi. Pesmom jedne Ruže, mnogo godina kasnije, biće opčinjen i njihov praunuk, a njen otac, Branko. Dok ga je  negovala od rana zadobijenih  na sremskom frontu, lepa Sremica je tako divno pevala, da je rešio da postane oficir kako bi zaslužio njenu ruku. Život je imao druge  planove i odveo ga na neke sasvim drugačije puteve, ali knjiga koju je držala u ruci bila je svedok te davne očeve ljubavi i svojevrsna mapa njenog života.

Ogrnuta starim očevim džemperom, smestila se udobno u fotelju, otvorila laptop i počela da kuca. Tu, pod slobodnim suncem roditeljskog doma, otvorila je novu, neispisanu stranicu svoje sudbine, čvrsto rešena da je sama ispiše, onako, kako je kao devojčica maštala, dok je slušala očevu pesmu i pripovedanje o životu svojih predaka. Taj dug ocu i sebi samoj, jedino je knjigom mogla da oduži.

-nastaviće se-

Komentari

Komentari