Foto: 
Anna Van Brineen

Novogodišnja priča

Zoranova mala spavaća soba, imala je ulogu i radne sobe. U ćošku je stajao rasklopivi kauč sa skoro uvijek neraspremljenom posteljinom. Uz kauč je bio stari kompjuterski sto, koji je sada služio kao pisaći. Pored vrata su stajale dvije ručno pravljene police za knjige. Napravljene su vješto, ali od materijala koji je bio dostupan, tako da su bile mješavina dasaka, iverice i šperploče. Sadržavale su skromnu biblioteku od nekih 300 knjiga. Pored polica, nalazila su se i dva omanja ormara za garderobu, jedan noćni stočić i jedna stolica koja je neprekidno bila prekrivena gomilom odjeće.

U toj sobi Zoran je pisao i kao svaki pisac često se borio sa spisateljskom blokadom. Njegov najveći problem nije bio kako pisati, već o čemu pisati. Pronalaženje teme za njegovu narednu priču uvijek je bio izazov. To je bila neprestana borba.

Međutim, jednom dok se mučio da nađe to o čemu će pisati, u um je dozvao uspomenu iz djetinjstva. Sjetio se uvoda iz svake epizode u seriji „Pozorište Reja Bredberija“. U toj seriji poznati pisac je imao radni kabinet prepun knjiga, lutaka, fotografija, igračaka, mapa i tome slično, pa je bilo dovoljno da baci pogled po prostoriji i dobije ideju za priču. Zoranu se ta ideja svidjela, pa ju je i sam vrlo često primjenjivao.

Ubrzo je soba počela da liči na skromno skladište depoa za izgubljeno – nađeno. Što je više stvari imao, Zoran je smatrao da je ta soba vrijednija. I vjerovatno je bio u pravu. Napisao je nekoliko izvanrednih priča na taj način, a još mnogo ih je čekalo da budu napisane.

Zato se i danas udobno smjestio u stolicu i pogledom šarao po sobi. Pogled mu je lutao od jeftinih papirnih lepeza, knjiga, preko lampi, tranzistora, do ventilatora i kreda u boji. Zaustavio se na jdnoj snježnoj kugli koja je prikazivala zimsku  panoramu grada. I tu počinje Zoranova priča.

 

Kao što to već biva posljednjih godina, tako je i ova zima topla i bez snijega. Ulice su prljave i obično puste. Ali večeras je drugačije, večeras je novogodišnja noć. Grad blista u novogodišnjoj rasvjeti. Po ulicama, ljudi užurbano idu na zakazane dočeke. 21h je i sve firme su odavno završile posao za ovu godinu. Svijetla na poslovnim zgradama su odavno ugašena i one spavaju zasluženim snom.

Ipak, tu između sna i vreve, između mira i gungule, jedna zgrada nosi na sebi osvijetljenu kancelariju, poput značke na reveru. To je kancelarija 32 – godišnjeg računovođe. Možda će se neko zapitati po čemu je on tako poseban da se o njemu piše? Ni po čemu naročito. Sasvim običan čovjek, poput većine nas. Jede, pije, diše, živi. I to je uglavnom to. On, vidite, nema porodicu. Nema roditelje, ženu, djecu. Neku dalju rodbinu ne interesuje njegovo postojanje. On je sam na ovom svijetu.  I on tako živi svoju samoću.

Pošto ga kod kuće niko nije čekao, duge dnevne sate ispunjavao je poslom. Često je na poslu ostajao prekovremeno. Tako je bilo i večeras. Novogodinja noć je bila kao i svaka druga noć. Ni po čemu drugačija i neobičnija, osim što su neke mračne ulice bile osvijetljene, a napolju je bilo više naroda nego obično.

Ipak, u njegovom životu i poslu nije bilo promjene. Mirno, bez uzbuđenja je rješavao predmete ispred sebe udubljen u ono što radi. Počeo je da zijeva. Pogledao je na sat, bilo je već 23h. Za danas je dosta.

Ne remeteći rutinu, kao i obično, kući se uputio pješke. Iako je ostalo još do ponoći, na ulici su se mogli sresti oni koji već odavno slave, kako gaze nesigurnim korakom pjevajući vesele pjesme. Sve te šarene novogodišnje dekoracije nisu privlačile njegovo oko, jer je spuštenog pogleda sa rukama u džepovima kaputa lagano koračao. Kući je žurio samo kada mu kiša ili neka druga vremenska nepogoda ubrza korak.

Idući tako, nogu pred nogu, uronjen u sopstvene misli, nije ni primjetio kada se našao pred odškrinutom masivnom kapijom od kovanog gvožđa. Nalazio se pred ulazom u groblje. Mogao je da ide okolo, zaobilaznim putem, kao što je to skoro uvijek činio, ali bio je umoran, pa se prečica preko groblja činila kao dobra ideja. Ipak, noćna šetnja kroz groblje mu nije izgledala baš privlačno. Nije baš da se plašio. Ma koga on zavarava – jeste. Šta da radi?

Nesigurnim korakom zakoračio je na stazu koja vodi kroz groblje. Pošao je polako naprijed. Tek što je napravio nekoliko koraka, vjetar je zalupio vratnice kapije. Stresao se na taj zvuk, ali je nastavio naprijed bez osvrtanja. Slušao je i čitao o ovakvim mjestima. O onome što se događa ljudima koji se usude da prođu grobljem noću. Nije vjerovao u te priče, ali jeza koja ga je prožimala zbog toga nije bivala manja.

Grobljem je odzvanjao bat njegovih koraka. Tu i tamo začuo se huk sove. Nije bio siguran da li je zaista čuje ili se to njegov um poigrava sa njim. Pokušao je da zvižduće, ali su mu usta bila suva, a onda je nekako zaključio da je to loša ideja. Ubrzao je korak. Iako je cijeli grad bio okupan novogodišnjom rasvjetom, groblje je, iz razumljivih razloga, toga bilo pošteđeno. I ove večeri je bilo uronjeno u mrak. Nije mogao da se sjeti da li na groblju postoje svjetiljke, ali ako postoje, onda su večeras bile isključene.

Žureći da što prije stigne na drugu stranu do izlaza, nije gledao gdje staje. Na staroj propaloj stazi spotakao se i pao. Nije se mnogo ugruvao. Pridižući se, vidik mu je ispunila jedna tamna sjenka. Za trenutak noge su mu se oduzele i opet je pao na zemlju.

Ko je to? Šta je to? Srce mu je počelo jače da tuče. Ta sjenka kao da je rasla i nadvijala se nad njim. U njoj je nešto prijeteće. Usta su mu suva, a noge olovne. Kriknuo bi da može. Ta…stvar je ispunila cijeli njegov vidik. Izgubio je orijentaciju. U ušima samo čuje ritam srčanog bubnja. Kakvo je to zlo što stoji naspram njega?

Možda to i nije zlo. Oduvijek se nadao da će neki anđeo ili duh da ga posjete i tako mu pokažu uvid u sopstveni život. Da mu pokažu sve njegove loše odluke koje su ga zaključale u ovaj život. Ali najviše od svega se nadao da će da mu uliju nadu da za njega još ima šanse, da u njegovom životu nastane neka promjena. Prihvatio bi sve. Neki drugačiji, bolji život. Život sa manje usamljenosti. Prihvatio bi, vjerujte da bi. Ah, to tako zvuči poput nekog Dikensovog romana.

Ali, ovo nije to, zar ne? Ovdje ga ne čeka druga šansa. Ovo nije to. Ili možda, ipak, jeste? Da li je ovo kraj? Ima li u smrti izbavljenja?

Farovi nekog automobila za trenutak su osvijetlili mračnu utvaru ispred njega. Bila je to statua neke žene. Spomenik koji je očigledno pripadao nekom, za života dobrostojećem, pokojniku ili pokojnici.

Odahnuo je. Polako se podigao, a onda potrčao koliko ga noge nose. Htjeo je da što prije pobjegne sa tog strašnog mijesta. Nije ni primjetio da je počeo da pada snijeg.

Hitro je otključao vrata kuće i još ih je brže zatvorio za sobom. Zadihan, stajao je naslonjen na vrata trenutak ili dva. Pokušavao je da dođe do daha. Otresao je snijeg sa sebe i skinuo kaput i cipele. Trgnuo se naglo na praskavi zvuk koji je ispunio kuću. Nebo je zasvijetlilo. Zasvijetlilo u bojama vatrometa. Srećna jebena Nova Godina! Ponovo je odahnuo.

Upalio je svijetlo u sobi i ugledao poznati prizor. Mala spavaća soba, koja je imala ulogu i radne sobe. U ćošku je stajao rasklopivi kauč sa skoro uvijek neraspremljenom posteljinom. Uz kauč je bio stari kompjuterski sto koji je sada služio kao pisaći. Pored vrata su stajale dvije ručno pravljene police za knjige. Napravljene su vješto, ali od materijala koji je bio dostupan, tako da su bile mješavina dasaka, iverice i šperploče. Sadržavale su skromnu biblioteku od nekih 300 knjiga. Pored polica, nalazila su se i dva omanja ormara za garderobu, jedan noćni stočić i jedna stolica koja je neprekidno bila prekrivena gomilom odjeće.

Komentari

Komentari