Foto: 
autor nepoznat

Pismo bratu

Pozdrav Petre Jankoviću, brate moj. Neću ti reći "dragi brate", jer mi drag odavno nisi, ali brat jesi, i evo, odlučio sam da ti pišem. Odlučio sam moj Petre, iako sam onomad, pre skoro pet godina, kada smo se rastali u buci i halabuci, uz bujicu tvojih uvreda i pogrda, javno, i pred tvojom i pred mojom porodicom, obećao da ti se više nikada neću javiti, ali eto, ne mogu! Ne mogu Petre, jače je od mene. Da bar kao ti imam kamen umesto srca, bilo bi mi lakše, a ovako: Teško mi je Pero, mnogo mi je teško. Svaku drugu noć sanjam našu pokojnu majku kako me gleda tužnim očima, kao da želi nešto da mi poruči. Pokojni otac, neka mu je laka crna zemlja, se ni za života nije previše interesovao za mene, pa ni sada se nešto ne kani da mi svrati u sam... Mada, osim majke, često sanjam i nekog čudnog medveda, pa jednom pomislih: da mi se to tajo u novom obliku ne javlja? Veruj mi, nije prošao dan u predhodnih pet godina da nisam pomislio na tebe, na svog starijeg brata. I zato sam rešen da ti kažem šta imam. Samo nisam želeo da te zovem telefonom, na znam kako ćeš da reaguješ, a i iskreno: ne želim da te slušam, nego da ti pričam, a pošto se u one internet novotarije, one razne: mejlove, imejlove, dži-mejlove, ne razumem, palo mi je na pamet da pribegnem starom zanatu - pismu. Sećaš li se koliko smo pisama jedan drugom slali dok smo služili "Je-Ne-A? Ti si Petre bio prvi vojnik iz kuće. O moj Bože, kako sam tad bio ponosan na tebe! Moj stariji brat, moj Perun, dika mog detinjstva u uniformi. Čekao sam tvoja pisma baksuze jedan, kao što seljak čeka kišu u sušnom periodu. I ne samo ja, nego i pokojni roditelji... Poštar donese pismo, pa svako od nas u nekom kutku čita za sebe i siti se isplačemo. Majka i ja pogotovo, a i ocu je znala da se potkrade neka suza. No, ni to nam nije bilo dovoljno, nego majka uveče zgužva pitu, pozove ceo komšiluk, pa sirotica, onako pred svima, na glas čita, da svako čuje: Šta nam poručuje desetar Petar Janković! Lapa vremena brate. Ajde da se bar na tren, bar u ovom pismu, koje ti šaljem u svom zrelom dobu prisetimo njih.

Moram da ti kažem Petre, da mi je najžalije što nam se deca ne čuju, odrodiće se! Ako smo mi u svađi, oni nisu. Tvoji Dragan i Dragana su već uveliko srednjoškolci, a moji sin i ćera su bili mali kada smo se doselili ovde i gotovo da se ne sećaju brata i sestre. Jedino ove naše dve aspide razgovaraju i to nama iza leđa! Slađana mi onako usput i izokola natukne da se čula s tvojom Persom i da ste dobro. Verujem da ti Persida, isto tako izokola prenosi, ali hoću da ti kažem: Šta su ti žene moj Petre?! Da su se bombama gađale našle bi način da čavrljaju. Eto, Slađana i Persa su međusobno razmenile još zubatije reči i još teže uvrede, pa: pojele, progutale, zaboravile, i nastavile kao da ništa nije bilo.

A nas dvojica?! Ista majka nas je bre rodila, i isti ludi otac napravio, i gledaj dokle smo došli?! Ali, da ostavimo to po strani... Hoću o deci da ti pričam. Ćerkica mi je kao Bog, voli je tata najviše na svetu! To koliko imam ljubavi za nju Petre, veruj mi, da sam Andrić ne bih ti znao opisati. Inače, moja ćerka Anđelija je nedavno napunila sedam godina i krenula je ovde u "njiovu" školu. Anđa me mnogo podseća na našu majku, sva je tako blaga, krhka i dobrodušna. Za polazak u školu Slađana me je nagovorila da joj u prodavnici gde se kupuju izgubljene životinje kupimo jednog matorog papagaja - Bastijana. Ptičurina, istina ima švapsko ime, ali je brzo progovorila na srpskom i tako se spasila da ne završi u supi. A moj sin Petar?! Ne samo da nosi tvoje ime, već je isti ti! Bože me prosti, kao s đavolom u sebi da je rođen. Tvoje držanje, tvoj hod, onaj tvoj narogušeni pogled, i baš kao i ti sve bi u životu šakama rešavao. Ima već jedanaest godina, ide u neku školu za strance koja je kamda lakša, ali kako uči i kako se ponaša, ne bi me čudilo da ga uskoro izbace odatle. More, samo da je živ i zdrav, da ga Gospod čuva, ali taj će u najboljem slučaju dobaciti do neke vulkanizerske radnje. Nego Pero, za ovih pet godina, ja ti ništa od nemačkog nisam naučio, jedva da znam rečenicu da sastavim. Slađana je nešto bolja, a jedino deca pričaju, kao što bi bogme pričali i ti i ja i naše dve veštice, i to još u rođenoj kući, da je Švaba 14. i 41. uspeo da uradi šta je naumio, odnosno da mu naši stari na vreme nisu dali nogu u guzicu. No, kada se već ponovo dohvatih Švaba, da ti kažem, da ovde poslednje tri godine iznajmljujemo stan od jedne babe - udovice. U početku smo se dosta selili, ali kada nađosmo ovaj stan, potpuno smo se skrasili i odomaćili. Istina, stan je malo daleko od grada, ali je prostran. Imamo dnevnu sobu, zatim dečiju sobu, kao i sobu za Slađanu i mene, onako, udobno je. Inače, udovica - naš stanodavac, je ono što se kaže: prava dama; sva u neke bunde i kićanke, onako debela i zadrigla. Zamisli babuskera je nama izdala stan, a ona je dobrovoljno otišla u starački dom?! Ne zezam te, stvarno je otišla dobrovoljno, iako je normalna, bar se tako čini. Mada, ti starački domovi su ti ovde otvorenog tipa, kao hoteli. Baba je u domu jedanaest meseci godišnje, dok mesec dana putuje po svetu. Mi joj uplađujemo pare na račun, s tim što ona s vremena na vreme svrati, kao da vidi da nešto nismo polomili. Iskreno, što manje dolazi meni je bolje, ne volim nešto da je vidim. Nego, imam potrebu da ti kažem brate, da nam je od prvog dana našeg boravka u Austriji puno pomogao sin komšije Jovana. E, on ti je dasa i po. Ovde je već dugo, više od pola života, austrijski je državljanin i drži servis za pranje automobila. Ja sam tamo u početku i radio, dok mi opet on, nije našao bolje plaćen posao u jednoj klanici. Zadovoljan sam, para je dobra, posao nije težak, mada je krvi kao na Ceru i mesišta kao na slavi kod nekog četničkog vojvode, ali dobro, ne žalim se. Samo bih te kao brata zamolio, da tamo kada sretneš komšiju Jovana, ako već nećeš da mu se zahvališ, a znam da nećeš, onda bar za ime sveta nemoj više da ga provociraš i podbadaš - što ga je sin napustio i postao stranac. Imaj na umu, da mi je taj njegov sin ovde, pogotovo u početku bio i otac, i majka, i sestra, i brat. Hoću još nešto da ti kažem vezano za posao u klanici. Ja ti tamo radim sa jednim Bosancem - Bošnjakom, ili kako bi ti rekao sa muslimanom iz Bosne, Kemalom, rodom iz Tuzle. Inače, Kemal i ja u mnogo čemu delimo sudbinu. I on je ovde došao kukavac trbuhom za kruhom - i on kod kuće ima starijeg brata koji je isto neki namćor kao i ti - i koji je poput tebe, takođe, ratni invalid. Eto, ti i Kemalov brat ste baš na ratištu u Bosni 94. pazarili po metak, on u rame, ti u nogu, a vaša braća u dalekom svetu su kao rod rođeni. Znaš da mi je Kemal sa svojom suprugom prošle godine jedini došao za Uskrs, Božić i Svetog Nikolu, dok smo Slađana i ja njemu bili jedini gosti za Ramazan i Bajram. Tako, družimo se, pričamo, delimo muku. Ma Kemal je takav, da na ranu da ga staviš; dobar, vredan, i pošten, jedino što nemački govori još gore od mene. Inače, moj Kemica nikako ne može da shvati, kako je to država Austrija a jezik nemački? Iskreno, ni meni to u početku nije bilo jasno, ali sin komšije Jovana kaže: da u Švajcarskoj govore čak tri jezika, a da nijedan nije švajcarski?! Ko će ga znati? Čudan je ovo svet Petre! Toliko čudan da će se jednom sigurno raspasti. Sve je nakrivo nasađeno i nakrivo skrojeno: muškarci ljube muškarce, babe se drže za ruke sa nekim klincima - i to malo starijim od moga sina, a devojke umesto momaka šetaju neke retardirane kučiće... Pušenje je skoro svuda zabranjeno! Imaš više mesta gde možeš da se drogiraš nego duvan da pripališ!? Zamisli, od kada smo ovde dva puta su mi pisali kaznu. Prvi put jer sam za Svetog Nikolu u stanu puštao glasnu muziku, a drugi put, zato što sam se na sred ulice drao na ovu moju oštrokondžu. Vraćamo se Slađa i ja iz neke kupovine, naravno, posvađamo se kao po običaju, i ja na sred ulice krenem da vičem na nju i da joj se unosim u facu, kad ono pritrča milicajac i na licu mesta mi napisa kaznu! Još pita Slađanu: da li želi sudski da me goni? Ona odmahuje, kao neće, a sve se kikoće, drago joj. Znaš, da sam joj tog dana, onako kako red nalaže zalepio jednu vaspitnu, i to ne jaku, nego onu laganu - simboličnu, čisto da se opasulji, završio bih u zatvoru. Veruj mi, za ovih pet godina kako smo ovde, ruku nisam podigao na nju, ne smem. A ona?! Vražje žensko osetilo slobodu, pa me namerno ždere i provocira. Još kaže: "Ovo je Evropa, ovo je svet, ti marš u pećinu"! E moj Petre šta sam ja dočekao zbog prokletog dinara, da me žensko maršira i šalje u pećinu!? Jednom me je toliko iznervirala, da sam joj se na ikonu zakleo: kad uđemo u kola i krenemo kući, čim pređemo Horgoš i napipamo Srbiju, takvu ću šamarčinu da joj razvalim - da će svi preci u grobu da joj poskoče - i to redom od arskuđela i kurđela, za koje se ne zna da li su bili Bugari ili Srbi, preko onog poganog dede Milisava, što je svojevremeno na stočnoj pijaci u Beloj Palanci prodavao prasce sa slinavkom, pa sve do njenog pokvarenog oca Todora, koji me je puškom terao da je oženim. Govorio mi je tada pokvareni Todor- i mrtav crko da Bog da: "Ako si znao da je vodiš u kukuruzište i da je pokvariš, onda ima i da je ženiš". Joj, sećam se Petre te slike kao juče da je bilo... Todor me sa uperenom sačmaricom sprovodi do kuće, ja jedva hodam, pretrnuo od straha, sve se nadam uzećete me ti i otac u zaštitu, kad ono: vas dvojica još gori od njega! Zapeli: da se ženiš, pa, da se ženiš, da ne obrukaš kuću. I eto, usrećili ste me. Da se nosite, i vi i brkuka i čast i ponos, zajedno ruku pod ruku. Mada, kada se okrenem iza sebe i pogledam na ovu decu što se izrodiše, nemam zbog čega da žalim. Hoću brate još nešto da ti kažem: Uželeo sam se Srbije! Samo Srbijicu da vidim Pero. Za početak na 15, 20 dana, a kroz koju godinu vraćam se za stalno. A sada kada budemo došli, veruj mi, zagrliću onu najstariju šljivu u dvorištu! Hoću da se kao dete isplačem kraj nje, a onda da se tako sav u suzama okupam u Moravi. Evo, i sad dok ti pišem, kaplju mi suze po ovoj hartiji. Znaš, kada smo odlazili, ti si me napao da napuštam rodnu grudu, da idem tuđinu da služim, a ja sam te ubeđivao i tada, a kažem ti i sada: to je samo privremeno. Da zaradim još koju crkavicu Petre, i eto mene, kod svoje kuće do groba. Kunem ti se: Čim deca počnu da mi se zaljubljuju, vraćam se zauvek. Neću strance za zeta i snajku! Ovde sam došao da Švabi uzmem pare, a ne da mu ostavljam decu. Tako je to moj brate, tako si me ti učio, i obećavam ti: jedino tako i može da bude!

A ti, samo mi budi zdravo i dobro! Ja za sada novac neću da ti šaljem, ne bih da pomisliš da te time vređam; a kad dođem, i kad se izmirimo i bratski izgrlimo, za ubuduće slao bih ti koliko mogu, da se nađe i tebi i tvojima. Takođe, ako budeš saglasan, želeo bih da ti u narednim godinama šaljem dodatni novac da njime renoviramo našu kuću, i tvoj i moj sprat, zatim da renoviramo staru roditeljsku kuću; mogli bi od nje da napravimo neki lep letnjikovac, pa da podignemo novu ogradu oko celog imanja, a da na ulaznoj kapiji stavimo dva bela gipsana lava, pa neka dušmani puknu od muke! To je ono što sam imao da ti kažem. I hoću još nešto da znaš: Lagao sam svaki put kada sam govorio da si mi dojadio i da te se odričem. Čak i u drugoj rečenici ovog pisma gde rekoh da mi nisi drag, lagao sam. Jesi mi drag, najdraži na svetu! Jedino kada sam te nazivao namćorom i teškim čovekom, e za to me ubij, ali tu nisam lagao. Neka te Bog poživi, jesi, namćor si i težak si kao Trepča, ali i takvog te volim kao oči u glavi. Uz ovo moje dvoje dece ti si mi najveće svetinja koju imam. Budi mi dobro Petre, uskoro se vidimo.

Voli te i pozdravlja tvoj brat,

Milan Janković

Komentari

Komentari