Strpljen, spašen

-Šta ti je?

-Ništa. (Loše se osjećam.)

-Kako ništa... Šta ti je?

-Ma ništa... (Kao da ne znaš ...pa sjeti se svog ponašanja!)

-Nije ništa...  Ljuta si...

Moja šutnja i tvoj kratak mukli dah, pa skretanje pogleda. Dijeli nas čitava galaksija, a između nas niti pola metra razmaka. Nisam ljuta, tužna sam... Rekla bih ti, ali nisi sada više dostojan. Vrijeđa me što tvoje „praviš se glup“ prelazi granice do te mjere da mene praviš poprilično glupom. I ne ljuti me to vrijeđanje... Toliko me duboko rastužuje da bolujem, propadam, umirem. U početku sam ti pričala mnogo, o svemu, što god mi padne na pamet – o sebi, o životu, o svojim filozofijama, mantrama, malim čarolijama svemira... Pričala sam ti o svojim djetinjastim maštanjima – tu sam i postala tvoja curica... Pričala sam ti o svojim snovima, o svojim tugicama i bolima... I ne samo da si me nježno i osjećajno upijao, nego si u mene čvrsto i magično vjerovao. Znaš što mi je? Nakon svih horor priča, tvoijih paranoja i nevjerice, nakon svih potonulih krajeva bajki, tvojih priča i prićica koje se nikad nisu poklapale sa dubinama mojih filozofija i mantranjem, nakon svega toga i još mali milijon nenabrojenih minusa, znaš, jednadžba je vrlo jednostavna  – ja u tebe ne vjerujem više ni desetinu onog postotka otkada sam te upoznala i otkada sam ti mnogo pričala. A ti tako malo zamječuješ... Ti toliko toga već zanemaruješ... Ti gubiš i curicu i ženu od mene. Znaš što mi je kad sve moje priče zamijene groznićave tišine polu-tuge, polu-dosade? I to ne bilo kakve, već u dvoje. E, znaj, da tada polako i sigurno mi postajemo daleki stranci što sve manje toga gaje jedno prema drugome; mi postajemo moj skriveni scenarij, jedan jedini, što umjesto sretnoga kraja bajci daje horor nenadjebivi – odmah zaplet i kraj, brutalno presjecanje ikakve čarolije ili zajedničkog snivanja. Tad postajem naopaka, obrnuto umiljata i samo sebi vjerna i dosljedna. Tad postajem lukavo šutljiva, oprezno probuđena i mistično nedodirljiva. Vjeruj, ne da ti takva ne trebam, nego ti meni takvoj apsolutno ne trebaš. U toj tišini između „šta ti je“ i „ništa“, ja postajem ona s mudima, koja sad strpljivo i hladno uzvrača na sva tvoja podjebavanja, odjebavanja i ruganja na sva moja uporna pričanja. Nisi se tada baš potrudio da shvatiš, jebalo ti se za moje duboke emocije i filozofska izdrkavanja, kao i za moju poeziju i nadrkana pisanja – sve se jako promjenilo od početka, a ti se praviš da je sve OK, da sve ide svojim tokom; putem našeg zajedničkog Mi. Egoistično, slijepo, bahato ...ti se epiteti dobacuju kao loptice kroz sms-ove, chatove i ostale mrtve kanale nekadašnje zajedničke čarolijice. I sve je istokao mnogo puta do sad. Druga lica, druga imena. Iste dileme, isto „šta ti je“ i „ništa. Tako pucaju karike i ode sve u materine. Tako sve manje vjerujemo u „ono dvoje“ i „ljubav“ kao išta drugo osim apstraktni pojam jako male sfere uhvačenog trenutka vremena ili međuprostora svih dimenzija. Hmm... Zar je jedini problem čovjeka što mu je tako teško vjerovat? U bilo što neopipljivo a prisutno... Ili gubi nit sa sobom, cijeli život u krug poput Sizifa samo za kaznu nekih pradavno zaboravljenih grešaka. Što mi je? Ništa, moje tišine će ti reći sve. Strpljen, spašen, zajebi... Gubiš me.

Antonia Padovan