Ubod ledenog šiljka

Danas ponovo pada snijeg!  Više nije ni važno koji je dan po redu. Kad se sjetiš da tamo negdje daleko, između dvije strane neba duvaju tako jaki vjetrovi koje rijetko čija duša može da ugrije. On je tu, ponovo da napravi svoje planove u našim životima. Tu je da oduzima vrijeme, da zanemarujemo zbog njega obaveze koje se gomilaju kao pokloni nemarnom poštaru. Šta ćeš, nismo svi stvoreni da gledamo na život istim intenzitetom. Kažu da boemi nemaju osjećaj krivice, što uopšte nije isključeno.  Vjerovatno je tada lakše reći zbogom svima onima koji nam svakodnevno kvare “ raspored“  života.  Otvori čovjek stranice knjige, one koju prvi put čita a već dugo je zna i vidi kako nije bio u pravu.  Dobrota jeste golo siroče u ovom svijetu, kao što reče stari pisac.  Misli mogu lutati u svakom smjeru, samo ako to dopustiš. Nisu one isključene niti neophodne, ali su dio svakog atoma snage u nama.  Misao joj luta, krilom dotiče sjećanja iz djetinjstva, zatim se kreće poput puža. Lagano se prebacuje ka nepoznato dočaranom kraju, na sanjanu a nikad viđenoj zemlji u koju se eto sprema poći.  Ta nepoznata zemlja, prepuna zime, korova bez stabilnosti ima neku nostalgiju koja se prikazuje pred očima kao u svjetlosnim panoramama. Ne treba mnogo da se ta ista obećana, tuđa  i daleka misao dovede do srca i produži krvotok. Tamo zazebe kao ubod ledenog šiljka svaki zagrljaj koji se pamti. Ubrzo ta ista panorama pomalo zasivi, dok se pred očima stvori dolazak u neki strani grad, pod injem sitne kiše i ledenog daha. Redovno tu ledenu površinu razbije neka još dalje sanjana priča, nastala u najdubljim osjećanjima i porama postojanja.

Nije njoj više tako hladno. Govorili su to ljudi koji već duže vrijeme nemaju veze sa svojim vlastitim životom. Oni koji u svemu i svačemu vide oslonac, koji se tako lažno poltronski i sebično pretvaraju kako su susretljivi. Ne znam samo kako se jednog dana ne boje da će  im snaga uzvratiti udarac. Ti ljudi nemaju svoju zemlju, uzore, omiljene knjige, vrste vina. Njima se sve sviđa, baš u skladu sa trenutkom. Njih često boli vrat, jer suviše mnogo okreću glavu u tuđe živote. Ruke ih bole od svakodnevnog ubacivanja koske među istinske prijatelje i velike ljubavi. Jedino što je tim ljudima prioritet jeste  nesnosna misao da uvijek moraju biti izvanredni. Oni završavaju fakultete u roku samo zato što znaju da rasipnički i krvnički ugrabe slobodna mjesta. Šta im vrijedi kada postignu takve ambicije kad će se godinama buditi zgađeni i ogorčeni. Njhova najveća želja će biti kako se radni kolega danas obukao, da li se posvađao sa ženom ili je potrošio sve pare od jučerašnje plate?! Takav život je ocviljen i tugaljiv. Eh, ni nebo nije uvijek tako lijepo i plavo, ali mu se čovjek divi. Upravo zbog te neizvjesnosti, tajnovitosti i beskrajnosti. Slušao sam jednom kako su govorili. „ Ti si izgleda mnogo odsutna danas?“ Ne, samo da je bila odsutna, nego nije htjela da je primjećuje takav otpad koji hoda, diše ili gamiže zemljom. Gledala je u njih, ali kao da nije ništa slušala. Svi ti kreštavi i za uho neprirodni glasovi su joj odvaličili pažnju. Brzinom sjevernog vjetra, ustala je i bježala od takvih. Tajno ih je vrijeđala, a ponekad je znala da danima ne prati sve što ima veze sa takvim ljudima.  Nije bilo teško imati svoj svijet, onaj koji ne prestaje ni kada spava. Siguran sam da je noćima razmišljala.  Postoje stvari koje nisu naklonjene za sve. Isto tako na određena mjesta možemo voditi samo posebne ljude, u svojim kućama čuvati fotografije ljudi koje želiš povesti u vječnost i nazad.  Ispred svih riječi, tajni i potreba, onog istog meteža koji nosi život  leži isto ime.  Poznavao sam ju dobro, mogli bi se tako reći. Znam da je tražila provokaciju iz potrebe da izvuče bilo kakvu emociju iz sagovornika.  Nije voljela bezvoljne i letargične ljude.  Isto tako su joj smetali oni čija ambicija ide tako daleko, da im glava jedva iz dupeta viri.  Tražila je svoja tajna skrovišta, mali bezbrižni areal postojanja. Bila je sigurna da bore i žilave ruke čekaju sve nas. Nije htjela da bude u ringu, jer ona nije zvijer, već nježna žena.  Mučio je nju taj zagonetni okvir, koji nikako nije mogao da ukrasi sliku.  Otkrivala je sve što posjeduje u sebi i oko sebe. Moram da priznam da sam bio pomalo ljubomoran na nju, baš zbog njenog sigurnog i čvrstog stiska ruke. Znala je kakva će imena dati djeci, kako će se ophoditi u budućnosti, koje okvire iz sobe vrijedi ponijeti sa sobom i imala hrpu toplih šalova i rukavica da je zaštite od zime.  Ono što je uspjela da donese to je buđenje suštine života. Dokazala kako da razbudi osjećanja prema drugima, da izabere najbolji sto u restoranu i poruči bijelo vino i da nikad ne bude nesrećna ako u nekog ne pogleda srdačno.  I ono najvažnije, branila se ćutanjem!

Ivana Lakić