Znala je da voli

Duboko sam udahnuo. Opijao me je taj proljećni vazduh. Osjećao sam sunce u očima. Osjećao sam zujanje u ušima. Grudi su se nadimale. Poslije onako ljute i hladne zime, ovo je bio dar. Sunce je granulo, bilo je relativno toplo, dan kao stvoren za šetnju. I bilo je vrijeme da protegnem ove moje noge, zaspale i željne malo lutanja.

Zaputio sam se do centra, do pješačke zone. To je zaista najljepši dio našeg grada. Spomenici, građevine iz turskog i austro – ugarskog perioda, fontane. A te ulice su bile popločane nekom čudnom mješavinom kaldrme i kamenih ploča, pa koraci, naročito potpetica, čudesno odjekuju. I sve se to završava širokim kejom koji prati brzu, bistru rijeku koja sa brda usputno prolazi kroz grad i juri nekud u daljine u zagrljaj svom sinjem moru.

Tu, na tom keju, postoji jedna kafana sa baštom u koju svraćam godinama. Iz bašte se vidi skoro cijeli kej, dok žubor vode liječi živce bolje nego i jedna banja na svijetu.

I danas sam svratio u tu kafanu. S proljeća i ljeta navraćam često, zimi svega dva ili tri puta. Ali danas je tako lijep dan, a to mjesto idealno za odmor poslije šetnje. Sjeo sam i naručio kafu. Krenuo sam da čitam novine, prvo sportske strane. Nisam neko ko naročito prati sport, ali depresivnost vijesti sa prvih strana, činile su vijesti iz sporta  izuzetno optimističnim i zanimljivim.

Spustio sam novine za trenutak i otpio gutljaj kafe. Prešao sam pogledom preko šarenolikog svijeta koji je na šetalištu uživao u toplom i sunčanom danu. I među tim svijetom sam ugledao nju i dečkića od desetak godina kako liže sladoled. Njen sin. Eh, živote. Eh, mladosti.

Nisam ih želio, nisam ih htjeo, ali sjećanja su počela sama da naviru. Da se porađaju iz dubina duše gdje leže čekajući da vaskrsnu. Sa njima su došli i nemiri.

Sjećam se svega, kao da je juče bilo. Sve je počelo prije nekih jedanaest godina. Nekoliko dana nakon mog 28-og rođendana izašao sam sa društvom u grad. To je bilo takvo vrijeme (ili mi se samo čini zbog mladosti moje) kada smo bili ludi, neustrašivi i odlučni. Iako su mi se tada tridesete približile, za mene su bile udaljene svjetlosnim godinama. Nisam ni pomišljao da se zaustavim, da se skrasim. A i zašto bih? Bio sam u najboljim godinama. Nisam ni tražio nešto ozbiljno, živio sam od danas do sutra. Išao s cvijeta na cvijet.

Ipak, noć tog izlaska u grad za mene je bila (htjeo sam da kažem kobna, ali ne bi bilo pošteno), sudbonosna.

Kao što to već biva sa mladim momcima u provodu, pilo se, plesalo se, jurile se cure. Išlo se od kafane do kafane, od kafića do kafića i negdje kasno u noć zaglavili smo u jednom klubu baš na kraju šetališta. Cjelovečernje pijančenje je uzelo svoj danak. U glavi je počelo da se vrti i pripala mi je muka. Bio mi je potreban svjež vazduh.

Čim sam ispred udahnuo svježinu noći, bilo mi je lakše. Zatvorio sam oči i duboko disao. Društvo se, naravno, previše dobro zabavljalo da bi neko primjetio da sam napustio polumrak kluba. Ali sada je bilo samo važno da dođem sebi. I polako, stvarnost se vraćala u svoje okvire.

Stajao sam tako zatvorenih očiju, dolazeći sebi, meditirajući, duboko dišući

-Jesi li dobro? - upitao me je neki ženski glas.

-Da, da. Samo malo da dođem sebi. – odgovorio sam.

Otvorio sam oči i okrenuo se. Na stepenicama je sjedila plavuša sa paž frizurom i najljepšim licem koje sam ikada vidio. Bože, bila je tako lijepa, obučena u tu jednostavnu odjeću. Bijela majica, farmerke i bijele starke.

Sjeo sam pored nje. Zvala se Biljana. Bila je tri mjeseca mlađa i raskinula je sa dugogodišnjim dečkom prije nekoliko dana. Bio sam očaran njenom ljupkošću. Pričali smo o svim temama, najviše onim mladalačkim. Bože, kako je bila slatka! Bila je prava mala bombonjera sa svojom visinom od metra i šumske jagode. Tu na stepenicama, pričali smo cijelu noć. Izlazak sunca je prekinuo naš razgovor. Složili smo se da smo se divno družili i da sad treba da se rastanemo. Razmijenili smo brojeve telefona i svako je pošao svojoj kući.

Kući nisam pješačio, kući sam letio na mekom oblaku. Nisam siguran šta me je snašlo, Biljana je na mene ostavila veliki utisak. Toliki da sam potpuno zaboravio na ostatak noći. Ne mogu da se sjetim da li sam se pozdravio sa drugovima kada su prošli pored mene na putu kući. Možda jesam, a možda i nisam. Ali nije važno. Proveo sam noć svog života.

Kada sam stigao kući ćale me je pogledao i s nevjericom odmahnuo glavom. Majka mi se nasmiješila, pomilovala po glavi i poljubila u čelo. Otišao sam pravo u krevet. Spavao sam nemirno, kao u bunilu. Između sna i jave pred očima su mi prolazili dijelovi noći provedene na stepenicama. Zavolio sam svaki trenutak.

U narednim danima buknula je romansa između Biljane i mene. Bila je tako čarobno stvorenje, sastavljena sva od duše. Ona jeste bila duša. Moja duša. Pokazala mi je šta znači živjeti, šta znači voljeti. Svako ima neki talenat, njen talenat je bila ljubav. Znala je kako da voli. Istovremeno, učila je i mene. Ne stidim se da priznam, zbog nje sam postao bolji čovjek.

Ništa joj nije bilo teško da uradi za mene. Voljela me je bezuslovno. Još uvijek mogu da osjetim miris jutarnje slanine koju je spremala za doručak kad god bih prespavao kod nje. A tek njene palačinke! Ni prije ni poslije nisam jeo ništa ukusnije.

I tako smo se voljeli. Sat po sat, dan po dan. Dani su postajali nedelje, nedelje mjeseci. Bili smo zajedno već dva mjeseca. Dva najsrećnija mjeseca u mom životu. Zazvonio mi je telefon.

-Moramo da razgovoramo. – rekla je.

-Zašto? Šta se desilo? - upitao sam.

-Moramo da razgovaramo. Reći ću ti sve kada se vidimo.

-U redu Kod mene ili kod tebe?

-Ne, ne. Najbolje je negdje na strani. Negdje napolju.

-Dobro. Naćićemo se u gradu. – rekao sam.

Sastali smo se baš ovdje, u ovoj kafani. Nisam znao šta da očekujem, ni šta me čeka. U glavi mi se rojilo hiljadu pitanja. Išlo je od toga da će sve biti u redu pa do najcrnjih slutnji.

Čekala me je za stolom. Bila je neuobičajeno blijeda. Htjeo sam da naručim piće, ali je odbila. Uzela je samo vodu. Osjećao sam se kao da sjedim na iglama. A onda je progovorila. Bolje da nije. Trudna je. Treći mjesec. Vraća se bivšem dečku. Pokušaće još jednom, zbog djeteta. Glas joj je zadrhtao. Ustala je naglo i otrčala niz kej.

Nisam mogao da progovorim ni riječ. Nisam mogao ni da se pomjerim. Samo sam gledao za njom kako trčeći odmiče dok se nije izgubila u masi ljudi.

Više nismo progovorili ni riječi. Ona je ostala sa tim svojim i imaju tog klinca. Meni je ostalo par uspomena, nekoliko fotografija i nekoliko listova papira na kojima mi je pisala svoje pjesme. I ostalo mi je jedno sjećanje, uprkos svemu, ipak lijepo. Samo zbog nje. Nije nam bilo suđeno, ali te dane moga života ne bih mijenjao ni za šta.

Povremeno se sretnemo u gradu, prođemo jedno pored drugog kao dva stranca. Ili ponekad, kao danas, spazim je kako se sa sinom šeta našim šetalištem. Još uvijek je ona prelijepa djevojka širokog osmijeha, koja me je voljela, koja me je naučila da volim.

Onda gledam za njima dok se ne izgube iz vidokruga. A tada slijedi poznati ritual. Platiću muzici da sviraju „Žal za mlados“, dok kafani ne ponestane čaša.