Srce u kafani

Korona je razbila naše kafansko društvo. Prvo su nam zabranjivali da se tamo nalazimo, na opštu radost naših supruga, a onda, kad su nas isprepadali brojem oboljelih i brojem umrlih, i sami smo počeli da se povlačimo u svoje kuće  stanove.

A bilo je to zanimljivo društvo, sastavljeno mahom od intelektualaca u godinama, a bilo je mjesta i za sve druge koji su voljeli svakodnevno da slušaju zanimljive priče, a sami bili vješti i priznati u svojim profesijama, ma šta da su radili. Tu smo jedni drugima nalazili najboljeg molera, vodoinstalatera, električara. Neko je uvijek znao gdje su najbolje paprike za ajvar, gdje se može najpovoljnije nabaviti rogatički krompir, pasulj iz Makedonije, kineski bijeli luk, koji nije iz Kine. Neko je znao ko popravlja podizače stakla, ko vari plastične branike, a ko vikluje statore...

Tu smo dobijali i besplatne ljekarske savjete od radiologa, interniste, otorinolaringologa, a i hirurg je znao ponekad pogledati poneku izraslinu na vidnom dijelu tijela, jedino su ginekolozi sjedili u separeu i oko njih su se motale neke dame u kraćim suknjama.

Vladala je solidarnost, pomagali smo jedni drugima, mahom u iznošenju starih trosjeda, termoakumulacionih peći, ormara koje nismo smjeli rasklopiti, jer ih niko više ne bi mogao sklopiti, pokvarenih veš mašina i frižidera i onih teških trbavih televizora, koji su ispravni izbacivani kod kontejnera.

Prvo su počeli izostajati stariji, a onda ni mlađi nisu imali s kim da se druže, pa su se vraćali sa vrata. Gazda nije bio na nekoj šteti, jer je to bilo društvo koje nije ostavljalo neke velike pare: kafe, rakijice, čajevi, a sve češće i negazirana voda iz staklene flašice. Bili smo kao inventar kafane, jer smo dolazili baš svaki dan, uvijek u isto vrijeme. Kad bismo primijetili da se iskupljaju gladni i žedni gosti, žurno smo napuštali kafanu, da ne zauzimamo mjesto.

I sad, ponekad navratim u istu kafanu. Sa kafanama ti je kao sa ženama, ili ta ili ni jedna druga.  I kad nas slučajno neko svrati u drugu kafanu, sve se osvrćemo, hoće li nas ko vidjeti iz našeg društva. Hoćemo u zemlju da propadnemo što smo iznevjerili jedan drugog i otišli da tražimo hljeba preko pogače. Kafana puna, konobari trče, a nama se čini da nema nikoga.

Dok prolazim gradom, razmišljajući o pošastima koje su donijele poslednje godine, pogled mi se zaustavi na panou za posmrtnice. Svjež bijeli papir i na njemu poznato lice, prijatelj iz kafane. I to onaj najzabavniji, koji je svaku moguću priču koja je vodila u ćorsokak pretvarao u šale i anegdote o ženama. Čak je govorio da će da napiše i vodič do ženskih srca, iako su drugi govorili da bi to bila literatura za početnike.

Otkazalo srce...

Milan Pantić