Foto: 
Brett Sayer

Pametne sprave i tupava bića

Krenulo je to polako, skoro neprimetno, dan za danom, sat za satom, stopa za stopom... Zablenut, preplašen, ali pun nekog sirovog samopouzdanja krenuo je čovek da osvaja svet, da stiče nova znanja, menja prirodne tokove i preispituje samoga sebe. I išlo mu je to, nekako, ili nam se čini da je išlo. A onda se dogodilo kao da se najednom, preko noći, sve promenilo. Ništa više nije kao što je bilo. Čitavo okruženje je postalo drugačije sa svim detaljima koji ga čine, samo smo mi ostali isti, sa starim ubeđenjima, navikama i očekivanjima. A sve što smo do sada uspevali da saznamo, a što nam je prevashodno koristilo samo za komunikaciju sa isto tako zabludelim srodnicima, najednom  je postalo suvišno. Došli smo u poziciju ljudi na nepoznatoj planeti na kojoj vladaju sasvim drugačiji uslovi u odnosu na one u kojima smo odrastali. Slepo pridržavanje stečenih navika je potpuni promašaj jer nema nikakvog efekta, a prihvatanje novih načina života je proces kojem nije lako prilagoditi se.

Uostalom, ni pre ove drastične transformacije, čovek  kao takav nije spoznao svoju suštinu i svrhu bivstvovanja ovde. Veći deo njegovih pogleda na svet nastao je na osnovu zabluda, ali i indoktrinacije, odnosno skretanja sa pravog puta onih koji su uspeli da se u tom misaonom procesu izdignu nešto više od ostalih. Zanimljivo je da su vrlinom oduvek proglašavane osobine koje su čoveka sprečavale da istražuje samoga sebe, da podleže sopstvenim emocijama i zahtevima tela i uma, i koje su ga svodile na puko poslušno biće nekih drugih kojima je sve to bilo dozvoljeno u neograničenim količinama.

Ali, bez obzira na to, civilizacija je išla svojim tokom, ako je to civilizacija i ako je sve to tako spontano, a ne samo deo projekta čiji smo mi učesnici, a čije su funkcije unapred planirane. Uglavnom, čovek kao takav je došao do stadijuma kada može da se otisne u svemir i, klicu ovoga što smatra savršenstvom, razmnoži ili je vrati tamo odakle je potekla. I budući da svi mi potičemo od istog gena i istog principa, dakle, da smo u suštini istovetni primerci toga što se čovekom naziva, tj. dve polovine istog, sasvimje prestala potreba za bilo kakvim nadgornjavanjem u intelektualnom smislu. Zapravo, došlo se dotle da jedinka kao takva na ovom stepenu tehnološkog saznanja nije više u stanju ništa novo da pruži. Sama tehnologija je ta koja kreira dalji  napredak i usavršavanje po sopstvenoj meri. Čovek, ili bar većina njih, postao je posmatrač nečega čiji smisao više ne shvata, ali ni smisao sopstvenog postojanja. Sve u čemu učestvuje, a što čini taj napredni svet u kojem se obreo, potpuno je lišeno svakog smisla osim što postoji, onako, samo za sebe i što se na kraju krajeva svodi na najbanalnije životinjske afekte. Sve opet liči na igru kojom je većina zabavljena da ne bi bila zabavljena sobom. Čak bi se moglo reći da čovek nikada kao u ovom trenutku nije bio lišen sebe do te mere da više nema vremena niti mu pada na pamet da se zapita: ko sam, šta sam i zašto sam koji krasni ovde?

Dakle, čovek je prestao da misli, čak i da misli kako misli u produktivnom smislu. Jer to što se u njemu dešava, samo su vršci elektromagnetskih talasa, poslednji trzaji misaonog mehanizma u funkciji nagona za samoodržanjem, uglavnom svedeni na stanja potpune tuposti i brige. Neki se još uvek primetno koprcaju kao preklane kokoši, pokušavajući da zadrže vezu sa poznatim im stanjem duha i tela, neki su potpuno pali u civilizacijsko ništavilo najsavršenijeg bića, ali ima i onih koji su sačuvali osnovne karakteristike čoveka kao otelotvorenog zla i sada opremljeni, gotovo božanskim atributima znanja i moći, gospodare ovim oglednim dobrom. A da bi se to dogodilo, bilo je potrebno bar par hiljada godina tokom kojih je u ime „pravog“ Boga ljudska rasa zatupljivana, odvlačena od svoje suštine i svođena na sredstvo za dostizanje ovoga što imamo danas – vremena u kojem je jedan, reklo bi se savršeni mehanizam postao samo tupi posmatrač ili u boljoj varijanti korisnik takozvanih inteligentnih tehnologija čije principe ne može ni da nasluti. Kao ni Boga, uostalom.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari