U Turneji, sa istorijsko-kritičke distance, buknuo je na površini jedan deo tog kruga beogradske škole filma koji nosi u sebi autodestruktivno posmatranje ratnih dešavanja u bivšim jugoslovenskim republikama.
„Trebalo bi da to bude alarm koji će probuditi roditelje, a onda i sve nadležne institucije; opomena da nema čekanja ni tolerisanja, da mere koje ga ublažavaju ili sprečavaju moraju biti temeljne i korenite, a ne da se svode na zacelivanje posledica.“
Nije mu se žurilo, i dok bi ga začuđeno gledali, pozvao bi sveštenika i kazao:„Je li, pope, jesi izguslo što si imo? ’Odi vamo! Daj da platim pa da ideš. Reko sam da mi ne dolaziš. Pop mi ne treba“.
A šta si to ono mene pitao? Šta je život? Pa, de mene sine da pitaš to? Ima onih što su učili škole. A nisam ti ja od života mnogo ni videla. Šta mi kažu ja radim, kad me pitaju ja odgovorim.