Dragiša Čolić

Ovi mlađi bi rekli – otkačen! Već četrdesetak godina, u najboljim godinama (vrti drugi krug). Rođen u Beogradu, na Banovom brdu. Zanimanja: privrednik – uspešan (radio za najveće jugoslovenske firme u zemlji i inostranstvu), potom – advokat (neki kažu, čak i dobar), a zatim – i pisac, slučajno, za vreme bombardovanja, jer spadam u one koji kad nemaju šta da rade, moraju nešto da rade. A onda su neki ljudi rekli – Vi pišete o strašno ozbiljnim stvarima na strašno neozbiljan način i meni se to dopalo, pa sam nastavio da pišem i eto me tu gde sam.  

Životne devize:

- Život je dvosmerna ulica – koliko od Kragujevca do Beograda, toliko od Beograda do Kragujevca (u savremenoj terminologiji poznato kao "teorija reciprociteta").

- Život je sličan vožnji kola – uputno je da koristiš svih pet brzina, uključujući i rikverc, kad zatreba (ovo sam ja sam smislio, niko mi nije pomagao!).

- Bolje biti lud nego zbunjen (iz drevne priče o ludom i zbunjenom).

- Voli za ručkom da otvori flašu dobrog vina. Dve mu je mnogo.

- Zadovoljan – čitavog života imao za flašu vina (dobrog).

- Ima decu. I unuke. Voli ih sve, ali ne živi njihov život, jer i oni imaju pravo na svoj. A važi i obrnuto, jer – u skadu sa novim sistemom vrednosti, kad-tad dolazi ono  "Menjam šlogiranog dedu za neku drugu nepokretnost."

- Bogat. Ima Gagu (oči boje lavande). Mnogo je voli. I ona je advokat, pa tako prvi put u životu obožava svog šefa. Pristala je, dobrovoljno, da bude recenzent mojih tekstova (Bolje da ja vidim šta ova budala piše. Omaći će mu se nešto – politički!).

- Omiljena pesma – Oči boje lavande (opet!).

Uloga pisma u istoriji srpskog naroda krajem XX i početkom XXI veka – I Tito je imao običaj da piše pisma – kad se oni njegovi raspuste, pa počnu da luduju. To su bila pisma upućena njima da se prizovu pameti. Iz tog vremena je i ono – "Druže Tito piši novo pismo, jer ni ovo pročitali nismo."

„Kafanica, sudnica, ludnica“ – Za one mlađe i one koji se više ne sećaju, kultna pozorišna komedija beogradskog Ateljea 212, pisca Brane Crnčevića, režisera Ljubomira Draškića i Zorana Ratkovića, u izvođenju plejade vrsnih glumaca – od kojih retko ko da je još u životu, iz 1965. godine, koja bi, siguran sam, i danas bila izvođena, da 1972. godine, odlukom gradskog partijskog komiteta, nije skinuta sa repertoara. Ovaj „rimejk“u pokušaju nema nikakvih drugih pretenzija sem da „ove današnje“ podseti na gore pomenute velikane.

„Nećemo dozvoliti kidanje srpskog nacionalnog tkiva zato što je neko pomislio da Srbi mogu da se asimiluju ...“, kaže predsednik Srbije Aleksndar Vučić, a srpski patrijarh Irinej otkriva i šta je politika samostalne i priznate države Crne Gore: „Cilj je, po svoj prilici, da se primeni metod koji su nekada ustaše primenile u Hrvatskoj, da se protera srpski narod...“ su saopštenja koja su ova dva najviša funkcionera Srbije – državni i crkveni, obznanila narodu srpskom, posle samita ovog po svemu sudeći najvišeg tela u državi Srbiji.

"Dame i Gospodo!", nastavlja Napoleon, "Dozvolite mi da vam predstavim gospodina Pilkingtona, vlasnika obližnje farme sa kojim imam već prilično dugu i uspešnu saradnju – Ivice, dolazi ovamo! On dođe, ali neće da stane do mene, staje tamo na kraj – kao više voli žensko, nego muško. Dobro, to znam, zato se onako lepo i slaže sa Anom Brnabić, ali ipak...mora da je nešto ljut, moram da obratim pažnju, jer opasan je to igrač. Da nije onomad onako zajebao Borisa Tadića i došao kod nas, ne bi nas danas ovde ni bilo, što jes'. Jes'.

Orvel među nama ili Svi Napoleonovi ljudi – Gde smo ono stali... Da, kod gospodina Bendžamina, koga briljantno igra Aleksandar Martinović.  "On mi je jedan od najobrazovanijih ljudi na farmi", kaže Napoleon. "Znamo se još iz radikalskih dana. Večiti je kandidat svega i svačega, ali nikad da mu se želje ostvare, pa je red da mu se za tu vernost odužim."

Gledam one scene ispred Skupštine Srbije – nekad Savezne Skupštine, tako smo je zvali u vreme  kad nismo bili samo Srbi...i hvata me neka tuga – šta se to dešava sa nama, Srbima, kako ispoganismo sve, a nema ni nikog drugog da krivicu bacimo na mrskog neprijatelja. Srbin protiv Srbina! Dokle! Do istrebljenja. Čak ni u štrajku glađu, ne možemo da se složimo.

Posle dvomesečne pauze nastavljamo sa radom, jer kako je ova napredna vlast otkrila (ništa od njih ne možeš da sakriješ), naš glavni kolaborant – korona virus, je poražen, tako da nema razloga ni mi da budemo više u izolaciji.

* * *

Orvel među nama – Eto tako, namernuo se Orvel za vreme dvomesečnog kućnog pritvora jednog građanina iz klase „65+“. U pitanju je nova postavka, pa će u skladu sa tim, biti i novih likova.

Danas je tek treći dan od kako se nalazim u kućnom pritvoru – ON je saopštio da se uvodi apsolutna zabrana izlaska licima starijim od 65 godina, a ja sam već popizdeo. Neću da pišem o tome, jer ovako kako se osećam svašta ću da kažem, a onda, eto ti još većeg belaja. Neće OVI da hapse njihove – biće ono: nedam..., a ove ko što sam ja će da love, sa zadovoljstvom, jer mi smo...

Kažu mi, pre nego što sam ovo počeo da pišem – Pusti budalu! Ma pustio bih ja njega, ali neće on mene.

Korona je stigla, uvedeno je vanredno stanje –  Neću ovde o tome da li je u postojećoj situaciji trebala (smela) da se donese odluka o vanrednom stanju ili odluka o vanrednoj situaciji, što su dve sasvim odvojene kategorije – i ko ih donosi, i kako ih donosi, i po merama koje se primenjuju i po sankcijama koje se izriču (vidi o tome tekst Rodoljuba Šabića objavljen na Peščaniku pod naslovom Stanje ili situacija, pitanje je sad, od 15.3.2020).

Pages