Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Otac dvoje dece, uzorni radnik i privržen muž, rešio je da svojoj deci ulepša dan.
Nakon što su dečica završila domaće zadatke, otac ih je pozvao da zajedno naprave kućicu za njihovog malog psa, koji je živeo na starom otiraču ispod stepenica. Deca su bila oduševljena, a ushićenje nije krio ni pas koji je veselo trčkarao oko novopečenih graditelja mahajući repićem.

Ako bi pitali za mišljenje prostu radnu snagu u ovoj firmi, oni bi rekli da firma i nije naročito uspešna. Sa druge strane, direktori i ostalo rukovodstvo ovog preduzeća smatrali su da je ona i te kako perspektivna i uspešna. Dakle, zavisi od ugla posmatranja odnosno od visine primanja.
Čistačica ili higijeničarka Marina, kako je ona više volela da se predstavlja, jednog dana došla je do zanimljivog zapažanja koje se tiče pranja ruku kod muškog dela zaposlenih.

Osvanulo je, na prvi pogled, sasvim obično nedeljno jutro u domu porodice Snobića. Domaćin ovog doma, magistar Snobić, po običaju je ustao prvi u svojoj porodici i krenuo je u jedno od svojih kupatila kako bi obavio jutarnju toaletu.

Nakon što je iskusni novinar posle dužih pregovora sa menadžerom za odnose sa javnošću Udruženja vampira Srbije uspeo da izdejstvuje intervju sa Tozom, dugogodišnjim predsednikom ovog udruženja, ostalo je da se dogovore samo detalji oko intervjua. Iz udruženja su izneli jasne zahteve: Intervju se mora obaviti tokom noći u prostoriji koja neće imati jako osvetljenje, novinar koji bude radio intervju ne sme da nosi religiozna obeležja poput krsta i nipošto ne sme tog dana da jede ništa što u sebi sadrži aromu belog luka.

Nije neobično da deca, naročito ona mlađa, redovno postavljaju pitanja svojim roditeljima s namerom da zadovolje svoju radoznalost.
Takav je slučaj i u domu Topalovića u kom je rastao mlađani Slavko.
-Tata, šta je to politika? -upita dečak svog oca koji je uobičavao da popodne, nakon posla, provodi vreme ispred televizora.
Otac je jasno čuo pitanje svog naslednika, ali je nastavio da gotovo omamljen zuri u ekran televizora.
-Tata? -upornost nije napuštala malog Slavka.

Nakon što se krmeljiv doteturao do kupatila, sredovečni čovek se naslonio na lavabo i teškim naporom se pogledao u ogledalo.

Na stepeništu jedne stambene zgrade, u prepodnevnim satima, sredovečni kafanski pevač srete komšinicu i promuklim glasom joj požele dobro jutro.
Komšinica, žena na pragu četrdesetih, majka dva školarca, takođe promuklim glasom uzvrati pozdrav.
-O komšinice i vi ste promukli. -primeti sanjivi kafanski pevač.
-Eh, znate kako je komšija, deca su malo popustila u školi. Juče sam im pomagala oko učenja, ali nisu bili baš skoncentrisani, te sam bila prinuđena da vičem i tako sam ostala bez glasa.

Dečačić je sa nestrpljenjem odbrojavao dane do svog rođendana. Pored toga što će biti za godinu dana stariji, a samim tim po sopstvenom ubeđenju i važniji, dobiće i razne poklone koji gotovo uvek izazovu radost. Kažem gotovo, zato što je taj isti dečak za jedan svoj rođendan od svojih roditelja dobio pidžamu, a jedne godine, na veliko zaprepašćenje i knjigu. No, pored ovih velikih promašaja svojih roditelja,  pokloni kao što su bicikl, roleri i fudbalska lopta bili su pun pogodak.

Da prave vrednosti stvari vidimo tek onda kada ih izgubimo uvideo je na sopstvenom primeru gospodin Lostić.

Nakon što su ispratili još jedan uspeh naših sportista preko malog ekrana, redovna klijentela u kafani je bila vidno zadovoljna. Nedostajalo je da još neko kaže:“Donesi još jednu turu za sve na mene“, pa da raspoloženje bude na vrhuncu.
Ovako, uz prazne čaše, dobro su se uklapale prazne priče.
-Nije ni čudo što nas svet odvajkada mrzi. Zavide nam na našim uspesima! -reče jedan.
-Kakvim uspesima? -postavi pitanje drugi.
-Kako kakvim uspesima?! Joooj što volim ove što im ništa naše ne valja, a sve tuđe im je najbolje! -uvređeno reče onaj prvi.

Pages