Olgica Marinković

Rođena sam u Vršcu, čini se već davne 1962.godine. Valjda je jedino utešno što je to godina najbolje „berbe“. Ostalo nije imalo praktičan značaj, bar ne za mene. Jer umesto nepokretnosti,  nepisanim testamentom, od prosvetarskih predaka sa očeve i svešteničkih predaka sa majčinestrane, ostavljena su mi usmena „predanja“ i srdačne želje za uspešno probijanje kroz život. Zato svoju „agendu“ otvaram u Zemunu,na nepoznatom terenu, bez viška prtljaga. Veslam kroz zdravstvene bujice, pa, skoro kao humanitarac. Pišem za svoju dušu, bez mnogo eksponiranja. A onda, posle 33 godine rada na galiji, dižem sidro i sa zavežljajem u koji sam smestila pet i po decenija životnog iskustva, odlazim u novi rezervni zavičaj. Trenutno živim u Talinu, pišem, slikam, izrađujem umetničke predmete, restauriram stari nameštaj, šetam udomljenu mešanku i iščekujem povratak panonskom iskonu.

Objavljene knjige:

-POGLED IZA VRATA BEZ KVAKE, Naučna KMD, Beograd, 2013.g.

-JELENA, Naučna KMD, Beograd, 2014.g.

-EVINE SVESKE, Naučna KMD, Beograd, 2015.g.

-CRTICE IZ VRŠAČKE ULICE, Naučna KMD, Beograd, 2016.g.

-DEČIJI DOM U VLADIČANSKOM DVORU U VRŠCU od 1945-1957.g, monografija, za izdavača „Džošua Print“ Vršac, 2019.g.

Prozni radovi objavljeni su u brojnim zbornicima, periodici, na portalima, u nedeljniku Vrsačke vesti, a priča PIJACA U TALINU, iz zbirke Baltičke impresije (Sveske, Časopis za književnost, umetnost i kulturu, izdavač „Mali Nemo“ Pančevo) bila je neposredna najava za knjigu

-LECE OD LEDA, Nova Poetika, Beograd, 2020.g.

Pazarni dan. U rukama mi je umesto cegera torba od ekološkog materijala i minijaturni novčanik koji je istisnuo moj stari pohabani kožni primerak. Veličine prosečne knjige, nabrekao do pucanja, bio je to neobičan trezor vrednosnih papira i neprocenjivog blaga.

Ribar uhvatio egzotično vodeno stvorenje iz reke Parnu, prvi put viđeno u lokalnim vodama pre devedeset godina - još jedan događaj koji je uzbunio estonsku javnost, ovoga puta i naučnike širom zemlje.

Ne tako davno estonsku javnost su potresla dva nesvakidašnja događaja.

Prvi se odnosi na jednog od čelnika najveće banke u Talinu, koji je iznenada dospeo u žižu interesovanja. Naime, simpatični čovek predvodio je tim „hemijskih“ stručnjaka, odgovornu grupu poštenih ljudi koji su pošteno radili i svim svojim umećem i trudom, koristeći najsavremenija sredstva hemijske tehnologije, pošteno, do izbeljivanja, prali i oprali dve stotine milijardi nerezidentnog novca, sa posebnim naglaskom na sumnjivo poreklo istog.

Srbi u Estoniji prava su retkost, susreti sa njima takođe. Čarobne trenutke sa bivšim zemljacima iz jedne bivše zemlje, doživljavala sam kao nacionalni praznik. U udaljenoj i hladnoj zemlji, išibanoj vetrovima i najčešće zaleđenoj, efekat srpskog jezika milozvučan je i svakako terapijski.

Neverovatno i moguće! U Estoniju je došlo pravo pravcato leto. Nezapamćeno visoke temperature, „topli fen“ koji ne donosi olakšanje i rojevi nekakve leteće gamadi koja samo otežava vremenske „neprilike“.

Ako je pijaca začetnik kulta prirode, biblioteka svakako predstavlja kult naroda i njegovih predaka i nezaobilazna je stanica na putu upoznavanja Estonije.

Pоstојi pоdаtаk dа је izvеsnа Аmаliја Švаpаh (rоđеnа 1866.g.), prоfеsiоnаlnоg
nаdimkа Мis Fišеr, 1902. gоdinе u Таlinu оtvоrilа prvе „službеnе“ bоrdеlе.
Nајpоznаtiјi је biо bоrdеl Viktоriја. Nаlаziо sе u ulici Маrdi brој 7. Pо rеčimа
nоvinаrа Rааmаtupоrtааlа „оstаviо је trаg u fоlklоru i sеćаnjimа“. Ni nа trеnutаk nе
trеbа pоsumnjаti u njеgоvе rеči.

Neobičan fenomen koji u Estoniji počinje 16.maja i traje do 28.jula. U tom periodu, kada sunce samo na par sati nestaje iza horizonta, dani su dugi, a noći svetle kao razblaženi suton. Najduži dan traje 18 sati i 40 minuta.

Izreka da su pijace ogledala i duše gradova još jedna je u nizu onih koje na severu nisu našle opravdanost svog izvornog  značenja. Voće, povrće i „svašta nešto“ smešteni su u markete i na poneku tezgu zalutalu u neprometnoj ulici.

Bogata istorija i brojni osvajači ostavili su, moglo bi se reći, trajni pečat u religiji Estonije. Najpre, dugotrajan i veliki uticaj imali su germanski pagani. Zatim su Šveđani nastupili sa zabranom svake religije, ruski osvajači doneli su pravoslavlje koje je potom ugušeno velikom ateizacijom društva pod sovjetskom okupacijom. Verovatno su ovo razlozi zbog kojih Estonci slove za najmanje religiozan narod u Evropi. Neki statističar uspeo je da na ovim prostorima napabirči nekakvih trideset procenata vernika.

Pages