Kristina Janković

Rodjena sam jedne davne godine, u mesecu poznatom po cvetanju ruza, želela da zarobim svet plesanjem, ali je pisanje zarobilo mene. Želim da preživim i dok sanjam mora, jer sam rodjena u ravnici, ja zapravo pišem. Budućnost ću videti šta će mi reći, pa se nadam da za biografiju još imam vremena. 

-Ti nisi sretna.- rekao je kao nepobitnu činjenicu, kao aksiom za koji se ne postavlja pitanje zašto, a hteo je da mu to opovrgne, da dokaže da je njegova teorija neosnovana.

- Zašto to misliš?- upitala ga je sa osmehom, praveći se da ne zna, dok je stavljala uzrelo groždje u pletenu korpu, a onda se osmelila pa je vragolasto strpala jedan grozd u usta. Želela je da je dalje ispituje, da flertuje sa njom, da je ponese u naručje u šipražje i da je ljubi po ogoljenom vratu, vrelinom da ubije vrelinu vazduha.

Nadala se da će pusta prolećna kiša sprati talase razočarenja, čežnje i patnje koje je skupljala u vrpci šešira pod vratom, nadala se, ali od nade je ostao samo miris divlje trešnje i zove, koji je vetar donosio do njenih nozdrva željnih života. Ona, Lilijana, beše ostavljena po deveti put od kako je prvi put osetila treperenje u stomaku, onu iskricu radosti što prati sve zaljubljene, koja je kod nje tako brzo nestajala ko da nikad nije ni bila.

Budila se iz tame obremenjena stiskom  košmarnih snova, što su joj obavijali oči čvrstinom paukove mreže. Jedva bi ustala terajući san od sebe i onako bunovna i zatvorenih očiju, napipavajući zidove stigla do umivaonika i umivala se dugo dok hladna voda ne bi oterala san. Zatim bi otišla u hladnu i praznu kuhinju, svu u mermernim pločicama i kuvala kafu. Tek je svitalo, videli su se obrisi neba iznad grada.

Sedi Kata ispred kuće u jednom sremačkom selu, ponoć već beše prošla i gleda u ono nebo posuto zvezdama, pa se seti kako je kod nji` došla poslom Marenka, Slovakinja i ostala bogme, eto, već drugu godinu. I poče ona da priča, nit je ko sluša, jer svi polegali iako letnje vreme, njena drugarica, mala, debela Jula, podvila ruku pod glavu i spava na klupi, i hrče poluglasno, a njoj se čini da ona to njojzi zbori.

Pogledala je u dubinu svoga oka, onako kako to gledaju oni što su rodjeni pre svog vremena, pa su u trenutku svog rodjenja bili znatno stariji od svojih roditelja, noseći neku mudrost koju je bilo teško razumeti. Naučila je da čita i piše već sa četiri godine, a sa deset je pročitala većinu napisanih knjiga klasika, znajući istoriju i budućnost svoga naroda bolje od bilo koga drugog.

Prodavačica je slagala flaše žestokog pića na policu, kako joj je gazda Pera naložio, baš u visini očiju. Ali ona, Smiljka, smatrala je da nema potrebe za tim, jer kad god bi neko, ko je imao orjentaciju ka piću, ušao u tu malu prodavnicu, u kojoj je bilo svega i svačega, odmah bi nepogrešivo zatražio svoje piće i ne gledajući da li ima. Smiljka obrisa ruke o kecelju i okrenu se ka kasi. Tad ugleda Miru, suvonjavu ženu, upalih očiju i crvenih obraza od pića, kako ulazi u prodavnicu.

Pogledaj u sebe, ti što se spandjavaš sa djavolima, dok pleteš uspavanku noći,  dogovori se za dogledno vreme da vam se pogledi sretnu pod jorganom strasti. Ti nikad nećeš znati za jutra u kojima ona grize svoje usne, do krvi, izranjavane kao da su je kljuckale ptice, a mačke mjaukale po čitavu noć pod prozorom, ne dajući joj san na oči.

Probudio se u maglovito jutro, gledao neko vreme kroz umrljane prozore u  povijene grane drveća. Kiša koja je svu noć dobovala po krovu, ušuškavajući ga u spokojan san, nakratko beše prestala, a sad je ponovo počela da pada. Osećao je hladnoću izmedju zidova, mada je to bio subjektivan osećaj, pa je zatvorio oči nanovo želeći da oseti toplotu meke posteljine. Miris pečenog hleba i kiflica je dopirao iz kuhinje, što je njegova brižna supruga umesila za njega i decu.

Noć je rezervisana za spavanje, pa ne znam kako i šta me je navelo da oko dva sata ujutru ustanem i pođem ni sama ne znajući kuda, kao da me neka sila vukla da saznam nešto što me je mučilo. Dakle, prolazim nekim putem, sa jedne strane niz kuća utonulih u tišinu i mrak, a sa druge sija se veliki Dunav, ugibajući svoje mirne talase pod senkom meseca. Put je neasfaltiran, a ja hodam po prašini i ona mi prosto miluje i golica tabane nekom prijatnom milinom.

Pages