Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

Želeo je da bude nevidljiv, a ipak da sretne neko prijatno lice, da sa nekim podeli svoju usamljenost i praznoću.

Pokazivala je sve više nestrpljenja i pravila je greške, čak nesmotrene...

"Ništa u životu ne zavisi od nas!"

"Ti, kučko, da reč nisi rekla, reč jedinu!"

Pomislio je da možda sreća i stanuje tu, da je samo nije prepoznao ili...

Presečena mačem, volja pala je na kolena i odvukla se u sopstveni kavez.

Ali masa, željna gladijatora ili srednjovekovnih pogubljenja, poče se talasati...

To su ona jutra, ona rana rađanja dana, koji nagoveste da će noć biti puna skupljenih gorčina, poraza.

„Neizrečeno...“, učini mu se da začu reč i glas, ali oko njega nikoga nije bilo...

Postoji trenutak koji je večnost između, trenutak koji je sam treptaj, a čini se kao večnost.

Pages