U parku, u tišini posle razornog vetra, zemlja diše mirisom rascepljenog drveta. Panjevi stoje kao otvorene rane stvarnosti. Kružni preseci vremena, svedoci godina koje su ćutke rasle prema svetlu. Vetar je otišao, ali njegova misao još kruži među krošnjama kojih više nema.
Devojka stoji pred jednim od tih panjeva, kao pred tihim oltarom. U rukama drži tanku knjižicu, svitak bez težine, ali sa dušom. Čita stihove koji nisu samo reči, već treperavi dah sećanja. Svaki slog koji izgovori vraća dah u oblike koji su nekada disali u zelenilu.
