Zoran Škiljević

Zoran Škiljević (Beograd, 1962), romansijer i pripovedač.
Objavio: Happening, kratke priče, 2014. Vrata podzemnih voda, roman, 2015. O ljubavi i još koječemu, kratke priče,  2016. Nojeva barka, roman, 2017. Do obala Goe, roman, 2018.

Sve je više opičenjaka i frikova  koji toliko vole medije, bezmalo bi spavali s njima, šetali ih kao kućne ljubimce, obećavali kule i gradove, ne bi li im ljubav bila uzvraćena. Ne manjka ni onih zanimljivijih, da ne kažemo, težih slučajeva, pa i onih koji bi hteli ljubav na silu. Primera radi, jedan naš zvaničnik, gostujući u popularnoj tv-emisiji, hvalisao se kako je dan ranije prekinuo svoje redovno obraćanje javnosti, ne bi li se vanredno obratio prisutnim poslenicima „sedme sile“, a potom održao još dve redovne i dve venredne konferencije za medije.

Dva dana kasnije Marina i ja otišli smo u Stari Slankamen, kod njene majke.

Narednih nekoliko dana jedva sam pregurao. Užegla kolotečina.

Čak je i na poslu bilo mirno. Ne pamtim kad sam poslednji put sastavio više dana u kontinuitetu, a da se nisam posvađao s mojim kurva-šefom; licemerom, podlacom, potkazivačem.

Od prvog radnog dana, čim sam kročio u magacin napravio mi je scenu.

U salon sam ušao sav važan, iskezio se i nazvao Boga, ali, čini se da sam na prisutne ostavio prilično jadan utisak. Niko se nije okrenuo, niti dao bilo kakav znak da je registrovao moj dolazak.

Ipak, zadovoljno sam konstatovao da je baš lepo što nema gužve i što je, ako ne računamo četvrtastog tipa mrkog i opakog pogleda što su ga dve devojčice doterivale, – još samo jedna mušterija čekala pre mene na red za ulepšavanje.

Eh, ali emotivno nezrela ličnost je već nešto drugo. To je opasna dijagnoza. To boli. Naročito ako bih to ponekad čuo iz Marininih usta. Uvila bi tu svoju pomisao u birane reči, kao da mi poklanja bombonjeru napunjenu otrovom. A od toga zbilja nema ništa gore.

Kad u njenom glasu osetim da u njoj tinja neko nezadovoljstvo, dođe mi da svisnem. Pokunjim se. Potonem. Niti znam kako da se odbranim od toga, niti umem nju da umirim. Onda dozivam Boga i pitam ga kako da se izborim s tim?

Da li sam zaista egomanijak, često sam se pitao. Kako i na osnovu čega je ona muškarača iz vojne bolnice došla do tog zaključka? Jeste, dali su mi da uradim neke testove i ja sam, najpametnije što sam umeo, odgovarao na pitanja. Gde sam pogrešio? Da li sam uopšte negde pogrešio? Da li je ona dovoljno stručna da iz mojih odgovora izvede prave zaključke? Jeste da sam o sebi oduvek mislio kako sam nešto posebno, ali valjda to svako tako misli o sebi.

Najpre da se predstavim. Ja sam Lazar Petrović zvani Brando. Prezime sam dobio po mom ocu, Borisu, ime je bilo želja moje majke, Mirjane, a nadimak u gimnaziji.

Njega mnogi smatraju osnivačem ove varoši što hrli preko obala svojih reka ka dalekim prostranstvima kao da beži od same sebe, za koju su u davna vremena, upravo gledajući je s reka, putnici namernici govorili da iz daljine liči na napušteni kamenolom, a kada joj se približite na puškomet, na otkrovenje. Premda je to, da je taj znameniti despot i pesnik u duši, udario temelje ovoj varoši, samo donekle tačno. No, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju.

Kao i obično tokom radne nedelje, dan smo proveli svako na svom poslu, jer tako je, kažu, od kako je sveta i veka, od nečega mora da se živi da bi ponekad moglo i da se uživa. A kad je o uživanju reč, moja devojka i ja smo pravi primeri za to, bilo onda kad nas strast obuzme, bilo kad priuštimo sebi kakvo putovanje, bilo kad se ovako kao večeras, izvalimo na kanabe i uz pivo i grickalice zagledamo u TV.

Pages